Ilirik | Mladen Blažević

VIDAS

Pruna nije željela da se na Gvozdenoj gori napravi novi hram Vidasu i Tani. Tana je bila u šumi svuda oko njih, a Vidasu ionako nije bilo mjesto na vrhu brda, nego u dolini kraj jezera. Možda i zbog toga što je znala da joj Vidas gledajući prema idućem proljeću ne može reći ništa što bi uljepšalo pogled u novu godinu. Uostalom trebalo se brinuti za hranu. Odavno nije bilo ljetine. Muški su sve teže uspjevali napasti kola s rimskim opskrbama. Preostalo im je da između napada odlaze u lov. Ali divljač je, otkako su napučili Gvozdenu goru, pobjegla negdje drugdje. Počeli su klati matična stada ovaca i koza, a zimi si teško mogao doći do hrane sakupljanjem po šumi. I tko bi se uz sve to brinuo da Vidas ima napunjen rog. Bolje je da ratnici potegnu koji gutljaj iz mijeha prije borbe ili lova. Ljudi su se prisjećali nekim vještinama koje su bile skoro zaboravljene. Mljevenje i mješanje žira i bukvice s ukusnijim gomoljima, osušenim gljivama ili plodovima rogoza. Izrade stupica za manje životinje. Ptice, glodavce i ribe iz šumskih potoka. Pruna je u tu svrhu okupila bake i djedove koji su obučavali stariju djecu. Barbin je na njen nagovor na vijeću dogovorio ravnopravnu razdiobu hrane. Stoka se sakupila na hrpu, a pomuženo mlijeko dijelilo prema broju članova i djece u rodu. Nekolicina žena je radila sireve za sve i djelila ih po istom ključu. Ratnici su imali pravo na isti obrok, kao i nemoćni starci, a samo bi neposredno pred borbu svako dobio komadić suhog mesa. Na sličan način dijelilo se i sve ostalo. Od osvojenog plijena do životinjskih koža i ogrtača. Samo zahvaljujući tome održavali su jedinstvo u plemenu. Nitko nije mrmljao sebi u bradu kad je znao da je kaša u susjednoj zemunici isto tako gorka od žira, drvenasta od bukvica, puzdrasta od mukinja i trpka od trnina. Da li zbog osjećaja za opće dobro, ili zbog Pruninog oštrog pogleda zaokruženog bjelinom, nitko nije pokušavao ušićariti nešto za sebe. S druge strane, unatoč bijedi, ljudi su se više družili. Dolje u dolini bi, nakon posla u polju, ili oko blaga, svatko otišao u svoj rod ne mareći hoće li susjedi stići pobrati ljetinu prije kiša. Sada su se navečer svi okupljali i zajedno planirali, prepričavali smiješne događaje proteklog dana ili naprosto pjevali i smijali se. Da nije bilo bijede i neimaštine život bi im bio ljepši nego u dolini. Pruna je u večerima s odanošću i ponosom gledala u umorna i vesela Barbinova lica. Znala je da neimaština i glad ljude tjeraju u zajedništvo i pomoć, ili u neslogu, svađu i zavist. Ona i Barbin ujedinili su pleme kao nikada prije.