Ilirik | Mladen Blažević

BIJEG PREKO VODE

Iza leđa konture su počele poprimati oblike i boje. Krum je znao da će im, ukoliko odmah ne zagaze u rijeku, uskoro vidjeti i lica. Rijeka na tom mjestu nije bila pogodna za prelazak. Bilo je vjerojatno da će negdje od polovice rijeke morati plivati zajedno s konjima. Osim toga na suprotnoj strani je čekala skupina ratnika. Pretpostavio je da se radi o Breucima, ali jedina njihova namjera koju je mogao pretpostaviti bila je da ne smoče opanke. Stavio je misli u vreću, ubacio u nju kamen i zavitlao u rijeku da što prije potone. Pogledao je još jednom unazad. Na konjanicima iza njih već se moglo raspoznati kakvog konja jašu. Je li bijelac, dorat, riđan, ili zelenko. Krum je između palca i kažiprsta uhvatio desnu obrvu i potom provjerio gdje mu nedostaje komadić uha.

– Drži se za mene! Ajmo, nemamo šta čekati!

Krum je krenuo prvi, a za njim su krenuli Garo i Dane. Anije Bibul je krenuo posljednji.

– Ne znam plivati!

– Drži se za konja! Zagrli ga i ne puštaj! Konj će te izvuć. Garo, pomozi mu!

Garo ga nije čuo ili se pravio da ga ne čuje. Krum je krenuo ukoso uzvodno, pretpostavljajući da će ga matica, kad konj izgubi dno pod nogama, odnijeti nizvodno. Očekivali su to i oni na suprotnoj strani, pomičući se nizvodno. Kad je voda Krumu i Jeli smočila koljena konj je napravio samo nekoliko koraka i izgubio oslonac. Jela je zavrištala.

– Aaaaaaa… nosi nas… aa… Binde spasi nas!

– Eee… ajde… oooooop… huu!

I Garo i Dane su zajedno s Krumom i Jelom plutali ravno niz rijeku, čvrsto obgrlivši konje. Bibulov konj je još tapkao u mjestu dok su Bastijini konjanici već dolazili do obale. Zatim se i on trgnuo gledajući u smeđu vodu ispred sebe. Nije se okretao, ali je po psovkama iza leđa znao da nema vremena za oklijevanje. Uskoro je i on klizio niz maticu. Rijeka ih je nosila ravno više od pet stadija, a zatim ih, skretavši u desno jednog za drugim izbacivala na suprotnoj strani. Dohvativši kopitama tlo Krumov konj se okrenuo unazad, pa je Krum prvi put mogao vidjeti lica konjanika koji su ih pratili. Jedno od lica je prepoznao. Bio je to dugokosi mladić ostarijelih brkova, koji ga je dočekao pred Batonovim logorom. Krumu se na trenutak učinilo da mladiću nisu ostarijeli samo brkovi. Ili je to bio glas, koji se u psovkama zabijao u rijeku oko Kruma usporavajući se i udebljavajući. Po Bibulovom licu, čiji se konj skoro sudario s njegovim, sjetio se da ih iza leđa čekaju neki novi brkovi i glasovi. Neki koji su jednako odmjeravali Kruma i družinu i one na suprotnoj strani rijeke.