Ilirik | Mladen Blažević

AJMO U RAJEVIMA

– Izvuci se! Nazad! Nazad iza balvana!

Barbin je gledao prema desnom krilu svoje jedinice. Rimski legionari su im, probivši liniju, prijetili odsjecanjem od ostatka jedinice, što bi značio njihov siguran kraj.

– Zamnom u desno! Uaaaaa!

Kratki mačevi i bodeži zarivali su se u ljudsko meso, krv je crvenila podlaktice, a željezo zvonilo po kacigama i okovima na ramenima. Rimska gusjenica se polako ali sigurno pomicala naprijed i potiskivala Kolapijane prema novoj prepreci. Na stijenama iznad usjeka stajali su strijelci s lukovima i strijelama, praćkama i kamenjem. Obasuli su rimske legionare kako bi omogućili stješnjenim suborcima da se provuku preko prepreke. Trećina nije uspjela. Čuli su se jauci ispod rimskih nogu. Kad su stigli do zapreke prvih pet redova u rimskom stroju s visoko podignutim štitovima iznad glava, otišlo je na začelje, a zamijenili su ih odmorni legionari. Barbin je pogledao oko sebe u trenutku predaha. Glave su se sada služile samo za nošenje šljemova. Ruke su jedino bile važne. Da što brže i snažnije udaraju. S boka je po strmom dijelu terena provaljivala još jedna rimska jedinica i većina Barbinovih ratnika bilo je opkoljeno. Pogledao je iza sebe kao da se želi oprostiti sa prijateljima.

– Ljudi! Ja idem u rajevinu! Idete li sa mnom?

Nije čekao odgovor. Okrenuo se prema naprijed i užurbanim korakom ugurao među prve redove. Umjesto odgovora iza njega se čula samo kotrljajuća buka pojačavajućih urlika.