Bolest je sve uljepšala | Marijana Radmilović

MJESTO ODVOJENOSTI

Čije je to odsuće, čiji zaborav, preostalo od noći,
čije lice postarjeli dan. Između je hladno, mjesto odvojenosti,
to je voda koja može poprimiti bilo koji oblik,
naslikana kao početak, ukrašena školjkama, kao jezik iznutra,
obrasla tišinom, netremična da bi boljela.
Proći će šetač i reći da je lijep i sunčan dan.
Proći će, reći će, sve što ne vidiš, sebe ne vidiš.
Ali ja sam legla na dno mirnog jezera. Sva moja tijela
u mome tijelu, čista i odložena. Između je hladno, ledeno mjesto,
to je voda u kojoj se obnavljaju otisci, haljina je teška,
ljepljiva od krvi, ne mogu je skinuti.
Proći će, reći ćeš, ja sam tako mirna i bešumna, nijedna riječ
me ne bi ponovila. Čije je to odsuće, čije mjesto, čiju smrt
smo preboljeli. Proći ćeš, ući ćeš u svjetlost, u nijemu sliku,
pod svoju sjenu, sanjiv od vode koja se povlači, vidjet ćeš ženu
kako ispire plahte, ljeto s bokova, nećeš je prepoznati.
Naslikana kao početak, kao lijep i sunčan dan, ukrašena iznutra,
mirna i preobilna, netremična da bi boljela.