Bolest je sve uljepšala | Marijana Radmilović

USPAVANKA

Te noći nebo raste s dna vode,
mjesec liježe u trudnu mahovinu,
bunar se prisjeća tvoga lica.
Unutra su male divlje smrti,
bića iz drugog mraka,
rastaču svoju tužnu alkemiju,
toplo, svrhovito deblo.
Drugi, noćni život tvoje kose,
pod jezikom neotopljena hostija,
nedovršeni snijeg.
Gradim ti kuću, glinenu mjesečinu
prenosim s kraja na kraj
zastalog dvorišta, zaključavam u ormar,
u zrcalu zaboravljam crne mirise.
Oblačim tvoje haljine,
lijepa sam i blaga, uspavljujem životinje.
Te noći naginjem se unutra i vidim
kako nebo raste s dna vode,
voda raste do moga lica,
tvoje lice do moga lica,
svejedno, malo me strah.