Bolest je sve uljepšala | Marijana Radmilović

PRESLIK

U njenim rukama predmeti su još uvijek
najbliži sebi, prepoznaju vlastite dodire
kao staklastu mekoću, milovanje nevoljene.
Ništa se nije promijenilo na tome putu,
ista usporavanja, prizori kojih se nitko neće
sjećati, razgrnuta zemlja u kojoj je zaustavljena
namjera, dobra kao kuća, drvo, dvorište bez ograde,
kao bijelo, uspavano, fotografirano, preslik svega
što napušta svojim rukama.
Mjesto na kojem odlaže manje i više sebe, zametnuti
usjeci, trenutak u kojem će odustati.
Odloženost sve drži na okupu, podupire zidove,
odakle dolazi hladan zrak, vjetar vrtloži pod vratima
sve što nije spremna uzeti. Toliko vremena, tek toliko
vremena, iznenadnosti, ozdravljenja.
Rasušeni pretinci teški su od sačuvanosti, koliko
ustezanja u njenim rukama, u požutjelim vrpcama
nema dražesti. Mijenja neophodno za beskorisno,
beskorisno za neophodno, tako će duže trajati.