Bolest je sve uljepšala | Marijana Radmilović

PONESTAJE MI VREMENA

Ne mogu zaspati sa svim tim ženama u sebi.
Ponekad toliko plačem dok zrače svoju kožu
i natapaju me glasnim mirisima.
Mrtva sam i sićušna, smanjujem se za prostor
u kojem me previše ima, toliko me toga nadrasta.
Imam samo ovaj svoj jezik i pradavna sam.
Potopila sam sve mitske priče, napustila sam sva
mitska stvorenja, ali nisam se promijenila.
Ponekad toliko plačem dok me nose i presvlače,
daju mi više nego što stane u mene.
Dok tonem u tebi, u sebi me, još me samo jednom
provrti u mraku. Znaš kakva sam, laka kao zaborav.
Ne mogu zaspati sa svim tim ženama u sebi.
Ne mogu otići, ne mogu ostati, ponestaje mi vremena.
Dok toneš u meni, u sebi te, čekam da se javiš
i precizno mi naznačiš to mjesto
s kojeg se čitav svijet urušava.