Bolest je sve uljepšala | Marijana Radmilović

ZAVIČAJ

Praznim svjetlost, izvrćem snove,
potkradam spavače jer u njima,
dok presahnjuje jezik, riječi su
tek rođena, mala, samodarovana tijela.
Kuća, zvijezda, pustinja, otok neke druge
odsutnosti, neprepoznati krajolik,
vrijeme silazi samo u preobilnu riječ.
Čovjek kojeg ne poznam, život o kojem
ništa ne znam, kamen pod vodom, voda
pod kamenom. Imam samo prostor oko tijela,
tijelo oko riječi, to malo tijelo riječi,
prepuno prostornosti. Slažem po sebi,
utapam u sebi, tražim lice koje nalikuje
svojoj najljepšoj smrti. Zadržavam se u padu,
u napuštenom bijelom, hladno je i sva bi mi
ta lica mogla pristajati.
Kuća. Zadah neprisutnih, neizgovorena neće te
povrijediti, tek u preletu riječ je ljekovita.
Zvijezda. Ima nepotrošnu ležaljku, može te
njihati u svakoj daljini, može te omotati kao
riba mrežu, može se zauvijek u tebi primiriti.
Pustinja. Jezik izumire riječ po riječ, ili odjednom,
glas, bezglas, može prenagliti. Biljka urasta u vlagu,
vlaga je meka, skliska dina, može ti se vratiti.
Otok. Kad presahnjuje izvor, ukradeno više ne može
razdijeliti, voda, kamen, svjetlo, slika kraja
koji se odmotava, kao susret koji se neće
dogoditi, kao silazak umornog čovjeka,
zavičaj neke druge odsutnosti, to je čovjek
kojeg ne poznam, to je život o kojem ništa ne znam.