Bolest je sve uljepšala | Marijana Radmilović

PODZEMNE VODE

Pustila je neka je vode presvuku u ljepšu,
očuvaniju sliku, prekrupnu za uzajamnost svjetlosti
i kamena, sna koji se naliježe sa sjeverne strane.
Pa neka je usitne pradavni kojima su dom i vrijeme
zauvijek u razgrtanju, neka je umrli svojim umornim,
upornim zaboravom, gladnim, prepuštenim rukama miluju,
neka je nema. Podzemna raskoš, tužna, umirujuća navještenja.
Mrtva i najljepša, ne budi se ustrajnošću kojom tonu slojevi,
tuđa, lažna pristaništa, odmor, tvrda uzglavlja bez znamenja.
Vode ne vjeruju u svoja krštenja, zmije se podvlače pod kamenje,
djeca im prilaze bez straha, ona ih doziva bez glasa, bez strasti,
neka je presvuku, neka je usitne, neka je miluju, neka je nema.