Bolest je sve uljepšala | Marijana Radmilović

NEIZGOVORENO

 

Noć silazi u tijela,
mrsiteljica svake druge namjere.
Blijeda put obuzima muškarca,
žena skida svoju samoću iz meke,
opipljive prostornosti svoga minuloga.
Govorim o zavičaju, o mjestu na kojem
se prepoznajemo, strpljivi, prepuni
svjetline koja sve poništava.
Vraća sliku u prvu bolnu točku.
Bog ima malu kuću u našem jeziku,
sve su riječi zibljive kao molitve
ako ih dovoljno dugo ne izgovaramo.
Bilo bi dobro samo se odvesti nekamo.
Zariti dlanove u pretoplo zemlje,
pojesti sve ljekovite glasove.
Tolike si biljke poubijao pred mojim očima.
Okomit i moćan pogledavao si na mene.
Utroba mi je nabujala od teških mirisa.
Predugo sam te tješila. Putujemo kroz
tamnu venu u načeto srce stabljika,
zacjeljujemo u njihovim sokovima.
Noć je mliječna prostirka, zamata nas
u tišinu i napušta. Govorim o zavičaju,
udaljenost je naše marljivo stanište.
Na mirnoj, otvorenoj cesti ranjiviji smo,
bilo bi dobro samo se odvesti nekamo.
I bog noću seli svoju kuću
i prozračan se vraća u prvu šutljivost.
Neizgovoreno tijela krijepi se u nama,
više ne možemo zakriliti jezik
koji će nam sve to uzeti sebi.