Bolest je sve uljepšala | Marijana Radmilović

UVIJEK O SMRTI

 

U svemu ugašenom samo još pucketa zaustavljena kretnja,
nešto što hoće preživjeti u sebi, nešto u tom naginjanju preko ograde
što odnosiš sa sobom kao prizor u kojem ne uspijevaš uživati,
netaknuti krajolik, voda koja se nečujno gubi, staza koju pronalaziš,
skliska i potrošena. Uvijek istim putem vraćaš se kući,
zakriljena svojom sjenom, ljepša, uvijek ljepša kad si nevidljiva.
Tri dječaka češljaju te u sigurnom šuštaju sna. Srh u tijelu, ruke u svemu,
vrtuljak usred grada, haljina od vjetra, prašina u ustima. Raščešljavaš
njihove svilene dodire, tamne talozi u hlapljivu govoru, o daljinama,
uvijek o daljinama, o vrtoglavim gradovima, o svim čudima ovoga svijeta,
o ženi koja se netom bacila pod vlak, o smrti,
uvijek o smrti. Noć diše glasno dok te gorljivo ljube,
kroz tebe se kruni nabrani zrak, nešto što hoće preživjeti
u sebi, nešto što odnosiš sa sobom kao prizor u kojem
ne uspijevaš uživati, uvijek istim putem vraćaš se kući.