Bolest je sve uljepšala | Marijana Radmilović

USPAVANKA II

Opet sam sva od tvojih haljina,
razgrćem u sebi crnu i mirisnu patinu,
sama sebi dovoljna kao zaboravljeni dar.
Darovala si mi pola od imena,
utrobin strah, sjenino lice,
iz rahlog gomolja uraslo u stas.
Samo si stajala na vratima,
zelena vrata, iznutra sva istrula
i brojala sva putovanja
u koja me nisi uljuljkivala,
u koja se nisi vratila.
Spravljala si vodene biljke
iz kuharice za tajne močvare
koja je nadošla kad si doselila.
Uvijek sam se plašila kako će netko umrijeti,
propasti, ugazim li u živo blato
ili jednostavno, stanem li
mrtvoj biljci u dno.
Za sve si se brinula.
Za kamenje, more, pritoke,
nizinu koja nije htjela nalikovati sebi.
Tvoju je kuću moralo sve pridržavati.
Samo si stajala na vratima,
zelena vrata, iznutra sva istrula,
šaputala iz utrobe, trbuhozborila,
nasmijavala me do suza, ali
nikada me nisi uspavala.