Bolest je sve uljepšala | Marijana Radmilović

NE BUDEĆI TE

 

Šutnju, sve drugo se samo pričinja,
stišćem u ruci, prejak stisak, odveć
plemenita tkanina. I dok je prostirem,
klizi s utrnulog tijela, privremenog
boravišta. Noć je, i samo bih htjela spavati.
Dan izmješten, kao da sam ga samoj sebi ukrala,
ne dodirujem, ne ostavljam tragove,
uhodim nevidljive, jesam li ustajala,
brisala znoj sa čela, otvarala prozor,
gledala u nebo, jesam li svemu tome pristajala?
Šutnjom, jezik ranjen kao tijelo,
spokojno od umora, prelazim preko svega,
oduzimam, ushićena lakoćom u kojoj nema tragova.
Vrata moraju biti dobro zatvorena,
sve mora biti na svome mjestu, netaknuto,
slike krhkosti, doći će u stiješnjenosti
svega što se moglo nakupiti. Vrteći ih neprestano,
kao da sam pred zrcalom u najljepšoj haljini,
mogu ostaviti dovoljno vremena za život,
dovoljno života vremenu. Šutnjom, ponavljam,
prepoznajem riječi mrtve s odgodom,
kao da sam dugo, dugo sjedila u tami,
noć je, i samo bih htjela spavati.