Bolest je sve uljepšala | Marijana Radmilović

U TOJ KUĆI NITKO NE ŽIVI

Putujmo sad, sigurni od svega što nas razdvaja,
to je odraz naših tijela u vodi, nemamo se čega bojati.
Kada si došao, preplašen i blag, znala sam, naučit ću te
sporosti, ništa u toj kući više neće biti isto,
taj tužni, polagani ples, nemoćan u nepomičnosti,
klizimo, tonemo, ta kuća nije na sigurnom.
To je odraz naših riječi, sipljivost svjetla koje se gasi,
to je lakoća kojom se otiskujemo, to su nerazgovjetni glasovi na obali.
Putujmo sad, nismo pristali na vrijeme sve izgubiti.
U toj kući nitko ne živi, njezino staklo lomi se bezglasno,
vjetar je to učinio ili gladne životinje koje smo zaboravili nahraniti,
kojima smo zaboravili nadjenuti imena, reći im da se ne plaše
sjena i tišine, da im pripadamo, ali da se nećemo vratiti.
Kada si došao, nisam se ni pomaknula, tvoji su koraci još
odjekivali na stubištu, vrata su se polagano za tobom zatvarala,
znala sam, naučit ću te sporosti, to je ta bol na koju sam čekala,
ne otvaram oči, klizimo, tonemo, ta kuća ne može izdržati,
obala se urušava, s njom odlazi sve raslinje, svi gibljivi, živi,
skliski nanosi i ta tijela i ta voda sačinjeni ni od čega.