Zbogom, fašisti | Marko Tomaš

19122007

Izjutra pijem kavu, kolumbijsku, toplu kremu.
Onda razmišljam o Bogu.
Ali to je samo jedna dilema.
Silazim u dan uvijek zbunjen,
zadubim se u novinske stupce:
na drugom kraju svijeta rat,
na drugom kraju grada obračun uličnih bandi,
napad na homoseksualce, obijen kiosk,
prvenstvo neregularno,
neka lutkica povećala je grudi.
Vratim se Bogu,
ali on je već nestao kao i moja želja
da razgovaram s ubicama.
Možda stid nakon što sam raskrinkao
njegova nedjela čitajući novine.
Moji prijatelji i ja kada pijemo
onda je to teško.
Tako i volimo, cijelim bićem.
Ipak, čija smo mi djeca? Šta je to ja? Mi?
Buddho, tebe tako malo poznajem,
Ti, postojiš li i da li te je briga za komunizam?
Zašto mi tako brzo postane svejedno?
Ravnodušnost ne mogu izlječiti ljekovitim travama
koje mi šalju od kuće strahujući za zdravlje moje duše.
Rođen sam prije točno 29 godina.
Vjetar nanosi suho lišće ispod vrata.
Ovog jutra primam brojne pozive
i uljudno zahvaljujem na sreći koju mi žele.
Baš danas imam zakazan urološki pregled,
sumnjam na upale, tumor, bakterije, nadam se ničemu.
Ogrnut sam starim kaputom i nisam se brijao već tjednima.
Nisam postao svetac niti prorok, sve ove godine
baš ničeg što bih propovijedao potpuno obuzet, u zanosu,
samo beskrajna tuga zbog svega što je bilo
i onog što tek dolazi
neumitno i surovo naglo
poput razuzdanih hordi
drevnih barbarskih plemena
koja dolaze zapaliti vječni Rim.