Zbogom, fašisti | Marko Tomaš

NOVO LEDENO DOBA

Moji kontinenti nestaju
pod vodom koja se smrzava.
Moje barbarsko porijeklo mi govori:
brani se, snimi film
o tome kako umireš,
izaberi broj iz imenika,
nazovi i izvrijeđaj onog ko se javi
možda tako pronađeš ljekovito sazviježđe,
polovno azbestno odijelo
ili Cendrarsov fantomski ud.
Uglavnom, trguj bez skrupula.
Moje grudi se otvaraju poput knjige
spremne primiti svijet ili njegove oči
u trošnu arku koju će razbiti
prvi vjetar s vremenske prognoze.
Rođeni smo u staroj Grčkoj,
ali moja čežnja putuje iza Urala
i obožava neke druge bogove.
Tragedija je svakako univerzalna.
Tuga je ono što me nagoni da uništavam.
Moji preci nose i arapska imena.
Njihove sablje su zakrivljene.
U dalekim rijekama na sjeveru
odbjegle sirene iz mojih mora
čekaju da ih neko probudi.
Ko je ikad čuo pjesmu sa usana svoje majke?
Trn je ono jedino iskonsko,
sve počinje od kaplje krvi
pa i moje proročanstvo.