Zbogom, fašisti | Marko Tomaš

ŽEĐ

 

Mrtav je i komičan moj jezik, nezabilježen,
jednako kao zemlja, moja zemlja,
sahranjena uz plotun streljačkog voda
i moj grad leži na groblju strojeva
kojima smo tepali: savršeno, savršeno!
Ostajem ovdje tek da izmjerim vodostaj u čaši.
Sitnice me zaokupljaju,
pripremam ručak i dugo otpuhujem dimove,
mirno čekam tenk ili kakvu drugu mogućnost.
Spreman sam za prolaznost.
Lišće je moj uzor. Gusto dolazi ništa.
Neko drugi će primijetiti ptice na odlasku,
pokisli kolporter ili žena koja prodaje salatu.
Lave, žeđ je besprijekoran način da se naučiš poniznosti.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.