Zbogom, fašisti | Marko Tomaš

ŽEĐ

Mrtav je i komičan moj jezik, nezabilježen,
jednako kao zemlja, moja zemlja,
sahranjena uz plotun streljačkog voda
i moj grad leži na groblju strojeva
kojima smo tepali: savršeno, savršeno!
Ostajem ovdje tek da izmjerim vodostaj u čaši.
Sitnice me zaokupljaju,
pripremam ručak i dugo otpuhujem dimove,
mirno čekam tenk ili kakvu drugu mogućnost.
Spreman sam za prolaznost.
Lišće je moj uzor. Gusto dolazi ništa.
Neko drugi će primijetiti ptice na odlasku,
pokisli kolporter ili žena koja prodaje salatu.
Lave, žeđ je besprijekoran način da se naučiš poniznosti.