Zbogom, fašisti | Marko Tomaš

VLAT

 

Iz oka mi je izrasla vlat trave,
sočna uspomena.
Vatrenim dlanom
lava pridržava moj potiljak,
jer sam postao cvijet u rano proljeće.
Moja planina je dom leptiru,
veprovima i lisici.
To je čista religija, koraljni greben,
šišarka se kotrlja niz padinu.
Takvo je oko, varljivo
i katkad puno optužbi.
Ali zbor svetaca nije raspjevan,
implodiraju neonska srca,
manje su sveti od moje travke
sa svojim kafkijanskim planom za svijet.
Tamo kuda rastem, rastem plavo,
rastem crveno, rastem ljubim,
rastući dišem gust od soli kao Mrtvo more,
i onda se gulim, otvaram poput babuške
i kad postanem čestica opet sam to ja,
i opet me možeš ubiti
ostima ili rječju.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.