Zbogom, fašisti | Marko Tomaš

VLAK

Putnik umire u vlaku.
Statue tugaljivo ciče na mrazu.
Vlas kose na češlju pomirljivo čezne.
Polja su puna milosrđa.
Sve mirise Europe upija nebo.
Europa je skliska misao.
Kolebanje me privlači kao mogući izbor.
Htio bih poprimiti ljekovita svojstva koprive
i jednako biti otrovan.
Želim odahnuti
kao knjiga odložena na noćni ormarić.
Noć je neprohodna i o njoj ni riječi.
Ali ta smrt na putu,
jedina radost u vječnosti.
Hamburg – Paris,
nemoj spavati,
pored tebe promiče
život
i ono sve drugo.