Zbogom, fašisti | Marko Tomaš

KAD SE VRATIM IZ RATA

Možda bih trebao otići u neki rat.
Pravi muškarac u pravoj muškoj situaciji.
Nisam više dobar u predviđanju budućnosti.
Alkoholizam lječim konzervativnom metodom.
Naime, pokušavam postupno prestati.
Kako je more ušlo u moje stihove? Kako sam uzeo pušku?
Lice u mahovini, miris nepoznate zemlje.
Sanjam agave, naša imena urezana u jednom listu. Nedostaješ mi.
Kad se vratim iz rata ubit ću te, sjesti na kauč,
zapaliti cigaretu, pustiti da krvariš na tepihu.
Danas sam jeo puževe. Kako smo ovdje završili? Daleko je, predaleko.
Tetovirao sam tvoje ime na podlakticu. Neće ti se svidjeti.
Možda da pokušam opisati nebo? Mislim da sam jučer ubio čovjeka.
Kad se vratim iz rata ubit ću sve koji su te zaveli dok me nije bilo,
ubit ću ih pred očima najmilijih onako kako su oni mene ubili
uvlačeći se među tvoja bedra.
Imam problem s pisanjem. Crvi. Vatra. Sakatost. Ipak, najviše crvi.
Žao mi je drveta koje smo jučer srušili. Voliš li me, mačkice?
Danas pada kiša. Uskoro odlazimo u šumu. Priroda je lijepa.
Kad se vratim iz rata, pravit ću skulpture od žice,
mirno kositi travnjak, uzgajati ruže,
čuvati tvoje srce u kutiji za nakit.
Sav sam uljepljen blatom. Slušamo radio. Tužna pjesma za tužne vojnike.
Jedan ubijeni dječak gledao me ravno u oči. Pišao sam krv. Kažu da sam prehlađen.
Kad smo stigli do mora kapetan si je pucao u sljepoočnicu.
Daju nam sljedovanje rakije i marihuane. Mnogi od nas su neutješni.
Navukli smo se na smrt. Pišem ti pjesmu, očekuj je u sljedećem pismu.
Na noćnom ormariću moja slika u uniformi.