Zbogom, fašisti | Marko Tomaš

ZAŠTO NITKO NE ŽELI PUTOVATI U PITSBURGH?

To, prije svega, ne zvuči cool.
Pobogu, zamisli da se zoveš Hans, ili Mate Mišo.
Ljepše je sjediti na klupi ispranoj od soli,
buljiti u more, Brač kao veliki krokodil
koji se pretvara da spava.
Sve oko nas je staklo, prozirno kao tvoja koža.
More ima miris mora
koliko ga u ovim vremenima bez mirisa može biti.
Možda smo tužni jer živimo od osmijeha i tijela.
Mačke ulaze kroz prozor, ostavljaju raščišćen prolaz
gušterima i suncu i svemu što iz nekog,
nama nepoznatog razloga, želi ući u naš svijet.
Guliš mandarine kao da ti je to posljednja stvar u životu,
ja ih isto tako gutam, strast je snažna kao srce bizona,
telegram koji obara s nogu.
I što sad kad smo u konačnoj sobi ni po čemu posebnoj –
bijeli zidovi, sitnice okačene na čavle,
slika netalentiranog slikara, mapa Ethiopije i prašnjav šešir.
Pauk je tako strpljiv, nekad mi je žao ubiti ga.