Zbogom, fašisti | Marko Tomaš

VJENČANJE

 

Nadia, iz neke pustinjske draguljarnice,
tvoje tijelo, dijamant, sitno i nago
spustilo se nad moja bedra.
noć iznad Jadrana, slana,
valovi su okružili naš šator.
spavali smo na zemlji
poput naših lutajući predaka.
želio sam u tebi vlastitu pogibiju.
tvoja crna kosa, tvoje arapske oči
kao ostvarenje nekog obećanja
koje sam davno dao sebi.
bilo je toliko cvijeća oko nas.
naše vjenčanje, Nadia,
paganska svečanost,
toliko bogova,
po jedan za svaku zvijezdu.
kakvi još mirisi stanuju
u skrivenim kutcima tijela,
samo maštam o tome.
poljubila si me za rastanak
i onda nestala u borovoj šumi
tražeći svoj dom
i još malo pijeska.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.