Zbogom, fašisti | Marko Tomaš

ŠTO SAM NAPISAO DO PODNEVA

Strašno je to
koliko se prospem
u tvoje misli.

Odzvanjaju moji koraci
ravno u tvoju
popodnevnu usamljenost.

Sve što ti ne donesem
je tek ubrano poljsko cvijeće.

Ponekad šapćem
u sred bijela dana.
Plašim se
da ne bih što pokvario.

Jezik za tvoje krilo.
Zbunjen sam
tolikim otkrovenjima.
Pišeš li u potaji
zakonik naše ljubavi?

Što ćemo danas
ručati?

Već dugo
nisam bio žalostan.

Imam ogroman apetit.

Ne prepoznajem lava
koji te čuva.