Zbogom, fašisti | Marko Tomaš

POZNAVAJUĆI SAMOĆU

Tvoje me ruke tjeraju da pripadam,
upijam svaku svjetlost,
radujem se tužnom zanatu riječi.
Poznavajući samoću,
turobni muzej uspomena,
kako se među svjetinom rasipa mladost,
htio bih te voljeti,
u tebi uskrsnuti,
sići jezikom niz tvoju kičmu,
da se cjediš oko mojih usana
oporo, a slatko, vrelo
da se prospem u tebe
sakrijem i vratim
divovski moćan,
nepobjedivi vitez
iz starih predanja.