Zbogom, fašisti | Marko Tomaš

ZMIJSKI CAR

Nakon što sam potonuo u kutiju s fotografijama
Nakon što sam tamo našao
suho cvijeće i veliko kosmičko ništa
od kojeg uvijek postanem razdragan
i počinjem stvarati vlastitu mitologiju
u kojoj moj djed postane Perun,
staroslavenski gromovnik,
a mi svi munje koje svijetle noćnim nebom,
njegova djeca, kratki bljeskovi
u bezgraničnom ništavilu
postojanja i nestajanja,
koje je svakako trajnije i luđe.
O djede, Bože, ja bih radije da sam energija,
da me niko ne može dodirnuti
prljavo, tjelesno, beznačajno,
radije bih da sam vlastiti pogled kroz prozor,
da ne ranjavam, uništavam,
da me se ne ubija ovako podmuklo
samo zato što sam načinjen od vode, imena i prošlosti.
Ničeg čistog među ljudima
samo sveukupna izgubljenost i kaos
u izvrsno skrojenom građanskom odijelu.
Nakon što sam opet izvršavao samoubistvo
i po ko zna koji put odustao u posljednjem trenutku
pod izlikom da imam još nešto bitno za obaviti
poput napisati ovu pjesmu
i prevoditi tvoje ime s Arapskog jezika,
jer želim te zaštititi,
danas zbog imena siluju i muče do smrti,
više nema braće, nikog ko bi stao u zaštitu tuge
i sanjao tek kruh, ili oduševljeno govorio o poeziji.