Zbogom, fašisti | Marko Tomaš

KAVEZ

Toliko ptica
svilo je gnijezdo
u mom trbuhu.
Dugoprsta žena
razbila je alabasternu posudu
s posljednjom pomasti
nad glavom posljednjeg čovjeka.
Ali bilo je to u drugoj kući
u drugoj pustoj zemlji
dok se čekao dolazak kralja.
Kuda otići u kišni dan?
Kuda misliti,
pronaći utjehu u drugom tijelu,
izdržati grad koji se smanjuje?
Toliko ptica, Bože, htio bih pustiti,
toliko krila kad bi se raširilo
niti jedna nebeska kap
ne bi stigla na zemlju,
u prašinu, na kožu
ta milost, konačna pomast
za konačni svijet.