Zbogom, fašisti | Marko Tomaš

TIHI DANI

Tuga i riječi su virus kojim te darivam.
Majko, u tvojoj ruci mahovina je jestiva!
Držim se gordo dok pućkam kubansku cigaru,
to sam vidio od francuskih jazzera,
ali za tvojim stolom je nedopustivo
gaditi sindikate i ljevicu i trpati sve to
u isti lonac s fašistima i liberalima
koji bi da kupe i preoru čitavu tvoju mladost.
Shoping mall je budućnost, ona je već tu, kako ne vidiš!?
Zamisli jedan na mjestu naše kuće, nakon tristo godina.
Ljudi bi dolazili u kafane slušati vlakove,
ako ponovo nekad vlakovi krenu,
jer naša kuća leži na brdu kroz koje prolazi tunel.
Ali što bi se dogodilo bakinom cvijeću!?
Kuda bismo otišli sa svim tim saksijama i preplašenom mačkom!?
Kad smo posjekli smokvu iz bašte htio sam plakati,
ipak glumio sam da sam ljut i da ti neću oprostiti nikad.
Volio sam tu smokvu i sjene koje je za sunčanih dana
njezino lišće bacalo po zidovima moje sobe.
To je to, i to je tako,
rublje se suši na terasi,
tihe dane odnosi vjetar
pun soli i Sahare.