Zbogom, fašisti | Marko Tomaš

VOLIM TE

Ponovno se otvaram u ovu večer napuštenu od prijatelja, oblaci
kao ključevi sobe u kojoj ležiš čekajući kišu, sentimentalni miris
zemlje, ulica koje poput razjapljene čeljusti Boga žele usisati
sva tvoja tijela u zahrđali satni mehanizam iz kojeg se nikad ne izlazi.
Umirujem sve ono divlje kako bih ti služio, grimizna noći, učim
se šutjeti, biti miran, slan, ljubazan, odmjeren, jer treba umrijeti svet,
bez poveza na očima, nježan kao tišina koju obrastaju kupine.
Želim da sve što pišem zvuči kao molitva, blagost, topao vjetar.
Moje oči su hram mraka i tijelo, kruh smrti, sve je manje vode
i jedino krvlju se možemo zavjetovati, jer opsjednut sam krilima,
životom ruže u susjedovoj bašti, bombom u tržnom centru.
Između nevidljivih zvijezda kruže riječi koje ne mogu dohvatiti,
ako se propnem na prste, rujan je i trebali bismo otići daleko odavde,
mora se kad tad sastanu, snovi od znoja, život na tripu, sve je uvijek tu.
Volim te, jer zajedno živimo kao progonjene zvijeri.