Zbogom, fašisti | Marko Tomaš

PARALELE

Pisati na nekoliko jezika.
Zvučati kao priča najboljeg prijatelja.
Srce umočiti u rastopljen vosak,
ostaviti pečat, otisak, potpis.

Zimi su ptice sanjive, umorno lebde.
Galebovi, iz mojeg se okrilja ne može izaći,
ako vas samo jednom prisvojim
moji ste zauvijek.

Dječji zmajevi se zapliću u dalekovode.
Sveti su grijesi koje zapisujem.
Snažan sam kao građevinski stroj.
Izgubljen kao predsjednik vlade
u socijalnom programu.
Div od djeteta, zadivljen i sramežljiv.

More se kreće u svim pravcima,
najviše prema nebu.

Zapadni svijet jedva diše
prežderan, velebno osvjetljen u noći,
homoseksualan, suicidalan, incestuozan.

Dajte mi Pariz, Berlin, New York,
izgubljene snove, crno bijeli film,
nježnu ruku, Sinatrin glas.
Napravit ću neviđen genocid, masne orgije,
šizofrenu koloniju trećeg svijeta.

Vjetar raznosi smeće, papirnati vrtlog valcera,
jen’, dva, tri – jen’, dva, tri – jen’, dva, tri.

Moja slavenska tuga, moje stare čežnje.
Miris proljetnih avlija, ritam rijeke u tihu zoru.
Neki davni svijet. Bijela ravnica,
pucketanje cjepanica u peći.

Nišani su rasuti po parkovima.
Mačke se lijeno protežu na travi.
Stari bicikl čeka popravku.

Nisam heliocentrični snajperist.
Razmišljam o hrani, glazbi i eksploziji.