Zbogom, fašisti | Marko Tomaš

OŽILJAK

 

Opet se trudim pronaći najbolji izraz
za vlastitu krhkost
kao da će mi prava riječ pomoći
da se mogu bez jeze pogledati u ogledalu.
Ali ometa me zvonjava na vratima stana.
Sve je poput ožiljka, uspomene.
Tragovi vode na pločicama,
sapuna na umivaoniku.
Voda huči u cijevima.
Kada jednom odlučim reći istinu
morat ću priznati koliko se zapravo plašim
točke
i onoga što dolazi iza nje.
Naš poštar je uporan.
Teško je isporučiti paket nekom jedva poznatom
i ko je, pri tom, na granici ludila.
Zvonjava ne prestaje.
Razbija ovu pjesmu ni ne sluteći
kakva se tragedija odigrava iza mojih vrata.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.