Zbogom, fašisti | Marko Tomaš

OŽILJAK

Opet se trudim pronaći najbolji izraz
za vlastitu krhkost
kao da će mi prava riječ pomoći
da se mogu bez jeze pogledati u ogledalu.
Ali ometa me zvonjava na vratima stana.
Sve je poput ožiljka, uspomene.
Tragovi vode na pločicama,
sapuna na umivaoniku.
Voda huči u cijevima.
Kada jednom odlučim reći istinu
morat ću priznati koliko se zapravo plašim
točke
i onoga što dolazi iza nje.
Naš poštar je uporan.
Teško je isporučiti paket nekom jedva poznatom
i ko je, pri tom, na granici ludila.
Zvonjava ne prestaje.
Razbija ovu pjesmu ni ne sluteći
kakva se tragedija odigrava iza mojih vrata.