Zbogom, fašisti | Marko Tomaš

SLIKAR

Boja se rascijepi poput atoma. Obala je posuta grmljem kupina. U zraku su mušice i krik galebova. Kajak u kojem sjediš siječe rijeku uzvodno. Bilo ti preuzima njezin ritam, pjenušavi forte. Od toga te hvata nesvjestica, jer dan je vreo i ti znaš: čovjek je samo oko, ponekad se mora pridržati za stijenu, jer nije vječan.

Drevni slikar je skupljao večernju svjetlost u dlan i kad bi stisnuo šaku iscjedio bi crvenu boju. Njom je prekrivao groblje svog naroda, danas kao i onda duboko pod naslagama civilizacije.

Sve što je potrebno da znaš sadržano je u suncu; dugin spektar. Stvori sada bilo što, ribu na primjer, posloži krljušt u smisao, napravi notni zapis tišine.