Zbogom, fašisti | Marko Tomaš

SVETAC

Kada sam ga srela
upravo je pobio obitelj.
Sjedio je na zgarištu kuće
izgledajući iscrpljeno.
Toliko je planina udahnuo,
toliko gradova, krvi,
i čitavo jedno jezero
sa gordim labudovima.
Kada govori
sate ispuni kasnonoćni jazz.
Priča o Parizu
i kako je u Barceloni
poljubio hermafrodita,
planirao otići u berlinski ZOO
udaren čarobnim gljivama,
a završio u ulici punoj prostitutki
još luđi, u potpunom očaju.
Tijelo je, u stvari, vječno, ništavno.
Tako i duša graniči sa suncem.
Moj je dragi tako lijep.
Ponaša se kao smrt.