Zbogom, fašisti | Marko Tomaš

MY OLD FLAME

Zaprljan sam konačnošću tijela.
Ali to ništa ne rješava, sigurno
nije dio strategije kojom ću osvojiti
vrh tvoje žudnje.
Koža, meso, kosti,
zvuči stravično kad svedeš čovjeka na to.
Oblačim košulju na smrtni dio sebe,
treba se ugrijati
u prizemnom stanu na Križinama.
Zagrljaj, topao i mirisan
poput čaja od kamilice u zimskoj noći,
sedativ o kojem ovisimo
slušajući tužnu muziku
koja nas čini pomirljivima.
Satima razmišljam o onome što ti sanjaš.
Nikako ne uspijevam izvesti
bilo kakav suvisao zaključak.
Snovi su jutarnje vijesti o tvom tajnom životu,
uvijek me uznemire.
Ja se, s druge strane, ne sjećam ničega
osim vlastite smrti.
Suština mog umiranja je mutna.
Kućni duhovi znaju više o tome,
ali oni su šutljivi i sve što žele je u miru slušati jazz.
U svemu postoji tišina pa i u muzici,
u njoj pogotovo.
Smrznem se kad se takva tišina
iznenada obruši na nas,
sjetim se kako padaju granate
i da već idućeg trenutka sve ovo
može otići u krasni kurac.
Ali tišina traje taman toliko
da mi se oči u strahu napune vodom
i onda ti lažem da je svemu kriv saksofon
u staroj pjesmi koja nudi
neponovljivu tugu izvjesnog.
Pričaj mi, ipak, o vječnosti.