Zbogom, fašisti | Marko Tomaš

KIŠA PREUZIMA KOMANDU

Tužni, sjebani zanat kiše preuzima komandu.
Vlažni zimski zidovi sa svojim pretrpljenim stoljećima
sivila i smrti. Uglavnom, bršljan je nedovoljan
da sve to prekrije i ublaži. Zeleno, volim te, zeleno.
Bože, ti si zelen i krasan kao bršljan,
ja tako rijetko vjerujem, ali oprosti čovjeku koji bulji u zid,
jer čak i stolica ispunjava svoju svrhu
primajući moju stražnjicu u svoje drveno okrilje.
I sve stvari tako neumoljivo postoje, nepodnošljivo svrhovite.
Federico Garcia, jadni ciganski peder,
i taj Židov Leonard, genocidni trubadur,
obojica sa svojom memljivom čežnjom
ispunjavaju prostor jednostavnog postojanja stvari,
dok kiša preuzima komandu nad ovom pjesmom
i uopće, nad svim stvarima i svrhom stvari.
Samotne tečne kapljice nebeskog kristala,
samotna mornarska škrinja na sredini praznog kamenog dvora,
samotne police pune usamljenih knjiga,
samotna stolica pritisnuta mojom stražnjicom,
samotni pauk plete suptilnu mrežu samoće,
samotna mušica umire u tom remek djelu.
Divovska tuga u tako običnim pojavama.
I onda ti budi čovjek, odluči nešto na brzinu,
povlačeći se okolo s bolnom erekcijom i glavom
ispunjenom sumanutim osama ideja o ljubavi
kao jedinom pravom ludilu, pokolju u kojem uživaš.
Ali gle, tko mi to dolazi kroz gustu kohortu kiše
ravno u moje naslijedno magnovenje?
Nitko zelen, nitko uspravan i lijep.
Kada dlanovi dotaknu mokar zid
postajem dio komične povijesti besmisla i znam
mogao bih ovako blebetati još danima,
ali to bi moglo biti pogibeljno kao i svaki trud
da se učini nešto ispravno i svrhovito.
Možda, pustiti neku drugu glazbu, otvoriti drugačiju knjigu i tada
golim prsima na bajonete, ali nije vrijeme za heroje,
popucala je kora ovog utorka kao prezreli nar,
podnevno svjetlo se prigušilo, dlanovi su skliski, njihova svrha nejasna,
zatvoreni prozori su magličasto pljesnjivi kao ljudski strah,
grad je okupirao tugaljivi marš oblaka, samoća u svim oblicima,
anđeli se nisu ukazali, kiša je preuzela komandu.