Ilirik | Mladen Blažević

BATON O BASTIJI

Baton je poželio da si natoči vrč vina i ispije ga u cugu. Gledao je u Klecana kako polako pijucka. Uvijek s mjerom. Znao je da on tako ne može. Ili pije, ili ne pije. Isto je tako znao da mu zbog vina izbije pjena na usta kao bjesnom psu, pa onda ujeda redom najbliže do sebe. Klecan je pijuckajući govorio ono što je već znao.

– Što sad? Mile je potpuno potučen. Ne zna se da li je živ. Germanik je… opustošio im zemlju. Mezeja više nema. Bastija se odmetnuo. Trebao mu je čuvati leđa, a uopće se ne zna gdje je. Priča se da je na istoku. Ako je na istoku, šta tamo radi?

– Radi za svoju korist.

– A kad dođeš u sela ljudi ga slave više nego tebe. Nekima je pomogao. Dijelio ljudima opljačkanu stoku.

– Daje ljudima ono što ne uspije lako prodat. Tako stvara saveznike.

– Naši ga. Rudan ga traži s petoricom, ali gdje dođe ljudi mu pričaju različite priče. Pričaju prošeo ovuda, onuda. Ispada da je svugdje i nigdje. Rudan se vrti ukrug, a Bastije…

– Skrivaju ga. Što su ti ljudi. Kupiš ih s jednom ovcom jalovicom. I što ne kupi on, kupit će Rimonje. To je Tiberijeva taktika, sve mu ide na ruku. Pokolji selo, spali, uništi ljetinu, unesi strah. Pa onda potplati, kupi neodlučne i prestrašene, pravi se darežljiv, poklanjaj. I to s blagom koje si im prije oduzeo. A nama ostaje… Ostaćemo na kraju samo ja i ti moj Klecane.

Gledao je prema svojim ratnicima posjedalima oko vatri. Ni vatre više nisu buktale i pucketale dižući visoko plamen. Cunjale su jedva grijući i dimeći uokolo.