Ilirik | Mladen Blažević

BOL U LEĐIMA

– Nemoj stari.

– Umočit ću guzicu u toplu vodu pa makar… I usput naberem rotkve ako je još ostalo u polju.

Vurda i Vučina su tijelom željeli spriječiti odlazak Trojana na topli izvor zbog običnog kupanja.

– Lako vama vi još možete jahat. Ja moram umočiti ove stare kosti. Ubi me bol u leđima.

– A vi ko da ga ne znate. Kad on nešto utuvi… Glava za čelom tući orahe.

Ni Olja nije željela da Trojan ide u dolinu, ali je znala da ga sada kad je upro, ne bi spriječio ni da mu prebiješ noge.

– Pustite ga! Šta ćeš mu?

– Dolje svaki dan prođe rimska centurija. Obiđu izvor. Vidio si šta su još dozidali. Naraslo dolje pet kuća. Čudi me da nisu počeli postavljati straže.

– Pa nek stražare što ću im ja.

– Neki dan smo im pobili stotinu legionara. Da te vide… posjekli bi te ko ječam.

– Ma što se ja s vama raspravljam.

Trojan je otišao, a Vurda i Vučina otišli su krišom za njim. Sišao je u dolinu, a braća su ostala na uzvisini obrasloj šumom, znajući da bi Trojan da ih vidi kako ga prate, digao takvu galamu da bi se čulo do Segestike. Još je on bio njihov otac. Iskoristili su priiku da pogledaju mjesta na kojima su se mogli pojaviti prvi vrganji. Gore na Gvozdenoj gori još je za njih bilo prerano. Napravili su svatko svoj veliki krug vrativši se na uzvisinu s nadom da je Trojan već izašao iz izvora smežuranih prstiju.

– Izišo je! Eno ga!

– Vidi ga ide tražit ima koja repa… jebala ga repa.

Trojanu je valjalo proći poprijeko preko cijele doline, te se zatim vratiti prema mjestu gdje su sjedili Vučina i Vurda. Polako došetavši do polja izrovanog veprovim njuškama stari Prco je prebirao po listovima repe koji su ponegdje virile iz trave. Jedva da se još mogla naći po koja upotrebljiva. Naposljetku se okrenuo prema sinovima i polako krenuo prema njihovoj uzvisini. Imao je do njih još četiri stadija, kad se na sjevernoj strani doline pojavila centurija. Nekolicina njih je pokazivala rukom prema Trojanu. Okretali su se prema koloni koja je izvirivala iza zavoja obraslog šumom. Nekolicina je potrčala prema Trojanu s isukanim mačevima. Zatim je potrčala skupina od dvadesetak legionara, a iza zavoja se pojavilo nekoliko konjanika koji su konje potjerali u lagani galop. Trojan je vidio što se događa i počeo trčati prema šumi.

– Stiće ga… idemo!

– Ne idemo!… Trči Trojane!

Vurda je uhvatio Vučinu za mišicu znajući da ako izađu iz šume mogu samo uzaludno poginuti. Ostala je samo nada da starac može pobjeći u šumu prije nego do njega dojaše četvorica konjanika. Sustigli su ga čitav stadij prije šume. Prvi ga je odmah posjekao mačem između vrata i ramena. Trojan se srušio a drugi mu je napravivši krug jašući oko njega u trbuh zabio koplje. Vučina i Vurda su jasno čuli njegovo grgljanje, koje je probijao legionarski cerek. Braća su se zagrlila u plaču. Sada Vurda nije izdržao.

– Pobit ću vas sve! Pamtim vam lica! Sve ću vas pobiti!

Rimljani su prekinuli smijeh i zagledali se prema uzvisini gdje su stajala braća skrivena šumom. Sad je već pristigla grupa pješaka i centurion, polako jašući na konju. Svi su neko vrijeme gledali prema šumi.

– Jebem vam… pobiću vas! Stariii!

Iz doline se opet prolomio smijeh. Netko od legionara je bio sličnog porijekla i preveo ostalima viku koja je dopirala s uzvisine. Legionari su neko vrijeme gledali i smijali se, a zatim ih je centurion postrojio i u povorci poveo za sobom u pravcu toplog izvora. Vučina je stavio ruku bratu na rame.

– Gotovo je. Sačekat ćemo noć pa otići po starog. Neće ga ovdje razvlačiti veprovi i lisice! Gotovo je Vurda.