Ilirik | Mladen Blažević

GLAVA DIVLJE ŽIVOTINJE

Krum je koračao kroz dugačak klanac. Nekoliko konjskih koraka iza njega jahao je Mane, bradonja s upalim očima. Krum je hodao već tri dana, ali kad bi jače udahnuo zrak, na svojim rebrima je još uvijek osjećao njegove udarce nogom. Uzeli su mu konja i ostavili torbu u kojoj je ostao samo suhi komad ovčijih rebara. Krum je slutio da mu je nekoliko kopči i dvije staklene čaše ukrao konjušar s kojim se napio u krčmi. Sjetio se da je u duplom dnu torbe zašiven nož zakovan u koricama, iako nije znao čemu bi mu mogao poslužiti.

Da je bar otkovan. Da nabodem ovog… Vratit ću ti ja svaki udarac nogom.

Ispričao im je sve čega se sjetio. Sve što je znao, što je mislio i slutio. Dvojica bradonja su družinu koju je opisao prepoznali u Kolapijanima koji su zimu proveli u gradu plativši smještaj s nekoliko rimskih srebrnjaka. Boroje, poglavar grada koji je ispitivao Kruma, nije se mogao načuditi sebi kako je pustio dva sumnjiva muškarca u pratnji dječaka i mlade djevojke. Kako nije naslutio da su u pitanju sumnjiva posla. Družina je otišla na istok, prema nekadašnjim rudnicima srebra, odavno zatvorenim zbog kuge. Sada ih je trebalo pronaći. I družinu i rudnike. Kuga je valjda već otišla. Od rudnika zlata i talionice zarađivao je dobro, ali je dobar komad ostavljao Batonu za vojsku i njega samoga. Kad bi pokrenuo rudnik srebra ostalo bi mu puno više. A možda bi, dok se ne pročuje do Batona, mogao odraditi dobar posao. Možda bi mogao i sklopiti posao s onim Nubijcem, pa slati srebrninu za Salonu, Akvileju ili Epidaur.

Krum i Mane su cijeli dan prolazili kroz uski klanac, a onda se pred njima postupno počeo širiti.

– Ajde, nešto si utanjio s tim hodom. Ideš sve sporije i sporije.

– Hodam tri dana.

– Hodat ćeš još trideset, ako ja to budem htio. I vrckaš tom guzicom ko neka strina. Hoda već tri dana… Ma nemoj! Ja nisam tri dana nešto pričvrljio. Nisi guzat ko ona moja al… Kad te vidim kako vrckaš…

Krum se nadao da se Mane šali, ali nešto u njegovom glasu govorilo mu je da ima ozbiljne namjere. Odšutio je nesvjesno pokušavši što manje njihati stražnjicom pri hodu.

S lijeve strane na vrhu obronka nalazio se grad. Iz daljine se vidjelo da je pust. Ni dima, ni zvuka, ni pokreta. Zakoračivši uzbrdo pred njim je stajao poskok.

– Ajde što si stao?

– Poskok! Šta bi htio? Da me ugrize?

Krum je uzeo suhi štap s korijenom odvaljen od grabovog grma, koji se nalazio kraj puta. Slomio mu je istrunuli vrh. Štap je bio pretežak i dugačak pet lakata, ali najbliži koji je našao. S tanjim krajem gurnuo je poskoka, koji je lijeno odpuzao u stranu. Nastavili su uzbrdo. Krum se pomagao štapom pri usponu. Korijen koji mu je stajao u visini očiju ličio je na glavu neke životinje s iskeženim zubima pri režanju. Kako se uspon povećao Manina glava se, unatoč jahanju, nalazila u visini Krumove. Krum je sačekao da dođu do mjesta gdje je uspon postao još strmiji. Malo je pričekao da ga Mane sustigne pretvarajući se da je izgubio ravnotežu. Uhvatio je štap s dvjema rukama i pustio da mu sklizne kroz dlanove do njegovog kraja. Zatim je zamahnuo punom snagom i silinu okreta cijelog tijela, preko iskežene glave na vrhu štapa, smjestio na Maninoj slijepoočnici.

– Evo ti! Mater ti j… Jesi dobio? Nećeš se više kurčit sunce ti… stado ti jebem!

Bradonja je pao s konja otkotrljavši se nekoliko koraka nizbrdo. Na tren se činilo da će se podići, a onda se beživotno opustio. Krum mu je prišao s visoko podignutim štapom spreman da dovrši ono što je započeo. Ali činilo se da je dovršio jednim udarcem. Mane je krvario iz lijevog dijela glave i lijeva očna duplja već se napunila krvlju prelijevajući se prema ustima. Krum mu je uzeo nož, skinuo dvije kožne vrećice zavezane oko pasa prerezavši uže kojim su bile vezane i dohvatio konja koji se okrenuo da vidi što se dogodilo njegovom gospodaru. Pljunuo je na nepomično tijelo i zajahao uzbrdo prema pustom gradu. U jednoj kožnoj vrećici bilo je nekoliko srebrnjaka, a u drugoj suha izlomljena trava čudnog mirisa. Učinilo mu se da je gore primjetio dim.