Ilirik | Mladen Blažević

GRAD

Krum je mjerio padanje vode dok nekoliko stadija dalje iz vode nije provirila zemlja. Činilo se da se iza kopno pruža prema udaljenim dimovima. Primjetio ih je još ujutro čim je svanulo. Nadao se da je to Siscija. Da hoda po putu stigao bi do nje do se sunce ne uspravi. Ali nije bilo puta, a i sunce se ponovno krenulo skrivati iza oblaka. Ipak se odlučio za pokret. Nisu više imali hrane, drva pod mostom su potrošili, a i Siscija, ili ti udaljeni dimovi trebali su biti u dohvatu poslijepodnevnog hoda. Nerado su zakoračili u vodu do koljena, ali ubrzo je močila samo gležnjeve, a dok im je hod ugrijao pazuhe hodali su po gnjecavoj zemlji koja se sve više širila. Bez straha da će mu opanak pod vodom zapeti za korijen, ili potonuti u rupu iz koje se neći moći izvući, misli su mu otišle pred njega, protrčavši kroz Sisciju i tražeći po Gvozdenoj gori mrtva tijela. Sjetio se Prune, njenog bijelog kruga oko oka i obećanja sebi da će osjetiti kako u nju prodire. Na trenutak se i uzbudio, a zatim mu je misli trgnuo sin koji je bio velik skoro kao Dane i zvao ga na kašu u koju je Ulija umutila neku novu travu.

* * *

Još je bio dan kad su stigli u Sisciju. Otišao je do kuće Manija Enija, ali legionar ispred ulaza mu je rekao kako nije čuo da Manije enije ima brata, ali mu je ionako svejedno jer ovoga nema već nekoliko dana. Otišli su do opustjele tržnice i stisli se u kutu na jednoj klupi. U nekoliko kola prekrivenim tkaninama netko je čini se spavao pa se nisu ni pokušavali zavući da se sklone od noćne hladnoće. Umjesto toga zaspali su stisnuti kao usoljene ribe.

Ujutro je Kruma netko budio drmanjem ramena i uzbuđenim glasom.

– Krume… ti si, jesi… Krume! Ha, ha, živ si!

Krumu je trebalo nešto vremena da shvati gdje se nalazi i da se pred njim nalazi Tarnije.

– Ha ličiš na očerupanu kokoš… ha, ha… a li živ si!

– Tarnije! Ti si… he, ispada da mi je drago što te vidim.

– Kad si ti zadnje jeo? Izgleda mi ko da nisi ima…

– Gladan sam Tarnije, a i ovo dvoje, odvedi nas negdje da nešto pojedemo. Tražio sam Kavrana, ali rekli mi da ga nema i da ga neće bit neko vrijeme, ali mislim da me se onaj legionar želio riješit.

– Dobro ti je rekao nema ga… odi da jedemo… koji su ti ovi? Ček, ček, ovaj mali je Prunin brat, al ova…

– Ajde daj jest pa ćemo pričat.

* * *

Tu večer su siti spavali u Tarnijevoj iznajmljenoj potleušici. Bila je malena, ali imala dobro zatvorena četiri zida i ognjište s drvima. Tarnije je jedva uspjevao izvlačiti dijelove puta iz Krumovog sjećanja što iz znatiželje, a djelomice jer je izbjegavao priču o Gvozdenoj gori, kao što vukovi izbjegavaju pseći lavež. I Krumu je od tih misli trebalo odmora, ali ujutro, kad se naspavao i najeo kao da se sprema na još jedno pješačenje iz Breučkog logora, podigao je glavu i zagledao se Tarniju u zakrivljeni nos.

– Znaš li gdje su Ulija i sin?

Krum je nekad postavljao pitanja češkajući desnu obrvu. Sad su ruke ležale opušteno kraj njega.

– Znam. Logor na Gvozdenoj gori… Želiš da te odvedem?

– Krenuo bih odmah.

Tarnije se nije sjećao Kruma koji ne ostavlja prostor za pregovaranje. Prije tri godine na put je krenuo trgovac u dugovima, ali ovaj što se vratio nije bio trgovac i činilo se kao da su sada svi dužni njemu.

To poslijepodne Krum je gledao u hrpu granja, kamenja i zemlje Pokušavao je zamisliti kako mu je izgledao sin, ali nije se mogao sjetiti ni Ulijinog lica. Iščeprkao je veliki kamen iz zemlje, brisao ga tunikom i položio na vidno mjesto gomile pred sobom.

Ni cijeli stadij dalje nalazila se daleko veća gomila, iz koje su osim granja, kamenja i zemlje izvirivale i ljudske ruke i noge djelomice izgrižene od divljih životinja.