Ilirik | Mladen Blažević

GVOZDENA GORA

Barbinu su stigle vijesti o pokretima rimskih jedinica. Ispod njih pod Gvozdenom gorom, po glavnom putu za Seniju kretala se čitava legija, a iza leđa starim putem za Tarsatiku koračale su četiri kohorte. Barbin bi svojih osamsto ratnika još stigao izvući u pravcu starog napuštenog grada Metuluma, ali je znao da to ne stiže učiniti sa ženama, djecom i starcima. Osim toga, nadao se da tako brojnim jedinicama, koje ne može ni usporiti, a kamo li zaustaviti nisu cilj ostaci pobunjenih Kolapijana koji se skrivaju po brdima. Još posljednji put, kad je ozbiljnija rimska vojska krenula iz Segestike, na nekoliko mjesta u podnožju, gdje su se putevi sužavali zbog uskih klisura i vododerina Gvozdene gore, porušili su balvane ispreplevši ih na putu. Ta mjesta su služila da uspore rimsko kretanje, razbiju im raspored jedinica, izlože ih strijelama i sulicama, te onemoguće bojnim kolima i kolima s opremom daljnje napredovanje. Barbin je svoju vojsku odlučio podijeliti na dva dijela i zauzeti položaje na uzvišenjima iznad dva zakrčena mjesta gdje je očekivao rimski prodor, te od kud je lako mogao izvesti povlačenje. Ostali živalj, inače raštrkan po obroncima Gvozdene gore okupio se na zaravni podno samog vrha gdje je Pruna držala obred u čast Tane. Ako Rimljani krenu uzbrdo trebat će im Tanina pomoć u šumi gdje padine i kose zarasle u stoljetne bukve i hrastove, razlikuje samo Barbinov rod Koba. Znajući da će zapreke kratko zadržati Rimljane, Barbin je odlučio uzbrdo napraviti još nekoliko zapreka na putu prema vrhu. U tu svrhu je odredio dvije posebne jedinice koje će sjeći drva i poslužiti kao pojačanje kad ih Rimljani potisnu uzbrdo.

Ostalo im je da čekaju. Barbin je na zapreku na suprotnoj strani Gvozdene gore, gdje su očekivali četiri kohorte poslao veći dio vojske s Umirom i Vurdom na čelu, ali Vurda i Vučina, a s njima i ostatak muških Prcinih ostao je s Barbinom. Tim su se jedinicama priključile žene, djeca i pokretni starci, sa stokom i onim što je ostalo od zadnje ljetine. Barbinu je bilo jasno da će Rimljani zatvoriti sve izlaze iz okruženja, a uporaba tolikih jedinica na tako malom prostoru ukazivala su da točno znaju kamo idu, što je ujedno značilo da ih je netko izdao.

– Umire! Jel onaj mali iz Segestike još tu il ti je pobjego?

– Tu je. Misliš da nas je netko izdao?

– Jedino ako ih ti nisi zvao?

– Nisam, pa što ti pad…

– Ajde, smiri se. Znam da nisi. Ne znaš da te prcam ko pokojni Prco.

Barbin je morao pokazati nekoliko zuba da bi Umir shvatio da je to kisela šala.

– Nitko nije otišao iz logora ima više mjeseci? Jel?

– Nije, svi su tu.

Vurda je bolje vladao brojnim stanjem. Barbin se sjetio crvenokosog dugajlije izgorena lica.

Skenobarde, sunce ti jebem! Kupio si rimsku poštedu izdajom našeg plemena. A da, šta se ja iščuđavam? Poštena pogodba. Poštedi moje pleme, evo ti Barbinovo. Valjda sam i ja trebao tako. Ovako ćemo svi u žare. Ako se nađe ko da nas isprati.

Stigla je vjest da su se rimske jedinice počele raspoređivati i krenule putevima prema vrhu Gvozdene gore stvarajući obruč. Barbinu je na neki način laknulo. Iščekivanje ga je mučilo. Bilo je lakše u borbu kad nemaš uzmaka. Kad ga uhvatiš u stupicu, da bi se oslobodio vuk ne osjeća bol. Ako treba, i sebi će odgristi nogu.