Ilirik | Mladen Blažević

ISTJERIVANJE LISICE

Baton je još prije zadnje zime znao da na proljeće neće biti dobro. Vojska mu se preko zime gotovo raspustila. Nije on popustio. Bio je stroži prema svojim ratnicima nego prije. Kažnjavao okrutnije i nemilosrdno, ali kad voda jednom u brani nađe rupu gotovo je. Rupa će se samo širiti. Morao je branu presložiti ili izgraditi iznova. Za to izlaskom iz zime nije imao mogućnosti, ali ni volje i snage. Sad je ionako bilo kasno. Ovdje u okruženju, istjeran iz šume, sagnat u tor ograđen bedemom i bez odstupnice moglo se samo čekati kraj. A kraj je bio blizu. Nakon nekoliko godina čiste glave, ovu je zimu opet počeo piti. I to onako kao nekad. Do kraja. Dok ne poželi nekog ubiti kad ga mučnina potjera na bljuvanje. Pogledao je prema mladoj djevojci koja je polugola ležala pokraj njega. Sjetio se svoje žene i djece koje je odavno poslao rodu Pirusta s kojima se bratimio prošle godine da pojača savez. Skrivanje obitelji među Pirustima bio je logičan izbor. Teško je bilo vjerovati da će Rimljani i izdajice koji im se žele dodvoriti tražiti njegovu obitelj po visokim planinama i ovčarskim stanovima gdje se oni sada skrivaju. Sjetio se prkosnog izraza lica svog sina kad su se opraštali. Izgledao je kao da ne mari što oca vjerojatno nikad više neće vidjeti. I tad je bio pijan i poželio ga je udariti, ali kad je zamahnuo ovaj je zakmečao kao štene prije nego ga je dotaknuo.

– I za koga?

Za koga ovo sve?

Ponovio je pitanje u sebi. Svjestan da mlada Andizetka ne razumije o čemu govori.

Kome bi ovu zemlju ostavili da smo je zadržali? Štencima naučenim na bijelo meso. Oni bi čuvali stada ovaca. Nije to sve ni moglo drukčije. Svi su ljudi isti. Tjera ih da imaju što više, što češće, što jače. I kad je bilo, nije bilo dosta. I što nam vrijedi sad… di je sad ono blago što smo vukli? Vidi, ovaj zlatni vrč!

Bacio ga je da se kotrlja i zvoni po podu pokrivenom oblicama.

Di je pjesma, smijeh, klicanje svome Batonu? Kad me Klecan napustio… Nije me napustio, otjero sam ga. Pijana svinja sam bio onu večer. I otišao je sa svojima, a… znam da će se borit do zadnjega. Jedini čovjek koji je bio sa mnom, a nije me se bojao. On i Bastija. Ali Bastija je čagalj koji bi jeo lešine. A Klecan je… što da se lažem, Klecan je u ovo kao i ja krenuo zbog plijena, ali bio je prema meni čovjek. I sad kad treba izaći poginuti pred one rimske njuške… bez njega… kao da se bojim, ili je to… šta je to? Je, to je strah.

Pogledao je još jednom prema Andizetkinji.

– Marš van kučko! Šta se tu gnijezdiš!

Do jutra nije spavao nego iskapio nekoliko vrčeva vina kao da će ako dovoljno napuni mjehur ispišati loše misli. Napiti se da mu se jače zamute misli ionako više nije mogao.

Ujutro je izašao na bedem praćen uznemirenim pogledima preostalih ratnika. Rimljani su još uvijek doručkovali. Broj im je pružao sigurnost u pobjedu i nije im se žurilo.

– Ti mali, ti, ti, šta gledaš okolo? Donesi ovamo vrč vina!

Baton se pomokrio s bedema u jarak i popio donešeni vrč u cugu.

– Otvori vrata!

– Batone šta misliš? Nećemo…

– Otvaraj vrata sunce ti jebem!

Isukao je bodež i iskrivio lice u grimasu dodatno naglašenu vinom. Dvojica mlađih ratnika su otvorila vrata željeći izbjeći krv prije nego je počelo. Baton je izašao i uputio se ravno prema velikom šatoru u pozadini rimske vojske. Kad je došetao prvim Rimljanima je pružio svoj bodež. Neki su ostali sjediti dovršavajući svoj obrok, a nekolicina ga je pratila u koračanju do šatora. Iz sjene pod tkaninom na ulazu izronilo je lice kojem je znatiželja krivila obrve.

– A koji si ti?

– Jesi ti Tiberije? Samo da nisi neki Mesalin… kako te drže izgleda da si Tiberije.

– A ti si…

– Baton. Mene tražiš godinama.

– I sad si mi sam došao?

– Došao sam da ti vidim lice. Mesalino lice sam vidio, ali tvoje nisam.

– I? Šta mi vidiš na licu?

– Rimska njuška ko i svaka druga. A valjda… Takva je valjda i moja da ju obriješ.

– Ha… šaljivac. Jel se predaje ostatak vojske?

– Ne znam, pitaj ih! Došao sam jer sam pijan vina ko Vidasov rog. Mislio sam da sam opasna budala kad sam pijan. A noćas sam shvatio da sam daleko opasnija budala kad sam trijezan. A ti učini što trebaš, ionako je sve odavno u tvojim rukama.

Tiberije je rekao centurijunu kraj sebe da pošalje nekoga pred grad i ponudi im predaju u zamjenu za milost.

– E, pa pijana budalo, možda je to tvoje vino spasilo one jadnike s druge strane bedema.