Ilirik | Mladen Blažević

JOŠ SE PUŠI

Tarnije je hodajući prema Gvozdenoj gori išao zaobilaznim putem. Odlučio je prvo obići staro kobsko naselje na sjeveroistoku planine. Smatrao je da će tamo saznati da li se Rubanjci kriju na vrhu. Ako ih i nema u skrovitom kopskom naselju, sigurno ga povremeno koriste. U rodu koba nije bilo dimova. Ali vidjelo se da je ovdje netko nedavno boravio. Kako po čistom posuđu, tako i po konjskoj balegi u oboru. Sad je bio siguran da se Barbin skriva u šumovitim obroncima planine. Logor je pronašao po dimu koji se pušio s jednog od obronaka. Slutio je da će biti tamo. Bio je to prostrani ravni plato usred šume s jakim izvorom u neposrednoj blizini. Prilazio mu je oprezno zavirujući. Nije još odlučio što učiniti. U njegovom Rubnju nitko ga nije cijenio, a bliske rodbine nije imao. S druge strane, ako mu je Kavran vrećicu što čuva pod pazuhom dao za troškove, za pokazivanje Barbinovog logora dao bi malu škrinju. Sjeo je da još jednom razmisli prije nego ga netko vidi. Zatim se sjetio Kruma i Ulije i odlučio ući u logor. Ta mu je žena bila draga i želio je saznati što je s Krumom, svjestan da je rodbinski odnos s njim nešto što se najviše približilo prijateljstvu. Ušao je u logor ne hajući više da li će ga netko vidjeti.

Ni taj novac nije sve… valjda… vidi ove! Ove nisam vidio nikad… pa ovo je sve razrušeno! Ovi kraj vatre, neka sirotinja. Di su ljudi? Sve je… logor je uništen!

Tek je sad s lijeve strane vidio hrpu nabacanih tijela. Goli ratnici, žene, djeca i starci ležali su pobacani na veliku hrpu. Dvije nedorasle djevojke, jedan dječak i dvoje staraca iznenađeno su ga pogledali digavši pogled od vatre. Iza kuće su izašla još dva muškarca s isukanim noževima i spremna na borbu.

– Ko si ti? Ko te poslo? Ovo je naš plijen! Odi traži negdje drugdje.

– Nisam ja zbog… Tražio sam žive.

– Ovo je sve naše! Jel ti jasno?

– Jasno? Je, sve mi je jasno… Obići ću samo, tražim jednu ženu i dijete. Neću ništa uzimat.

– Imaš ovdje žene i djece kolko voliš. Samo biraj.

Muškarac se kiselo nasmijao, ali i njemu i muškarcu kraj njega smijeh je zapinjao u usnoj šupljini, pa je više podsjećao na meketanje.

Tarnije je pregledao hrpu nabacanih tijela. Nije vidio Uliju. A nije se mogao prisiliti da razmiče mrtve ljude koje je poznavao da bi vidio tko se još nalazi ispod. Umjesto toga obilazio je zemunice. U nekima je još bilo mrtvih staraca i žena. Među posljednjima naišao je na zemunicu Ulije i Tire. Prepoznao ih je s vrata. Iako to nisu bile one nego kipovi od mesa i kože koji gledaju u strop i ognjište. Pod nogama im je ležao dvogodišnji dječak sklupčan kao pas.

– E neće vam ovi skidati tunike i razbacivati vas po šumi!

Položio ih je na usporedne ležaje s dječakom u sredini i pokrio tkaninom koju je našao u pletenoj košari kraj ognjišta. Spazio je Ognja čuvara. I Oganj ga je gledao palacajući jezikom.

– Ti ostaješ s ognjištem koje se gasi? Pošteno od tebe!

Tarnije je izašao i počeo zatrpavati zemunicu gomilajući na nju šiblje, granje, i veliko kamenje.