Ilirik | Mladen Blažević

KAD SNIJEG ZABIJELI

Kiša je vani pljuštala i kapala u kutu ognjišta šireći neugodan miris vodom ugasle žeravice. Podsjećala je Kruma da na krovu mora zamijeniti nekoliko svežnjeva slame.

Promočila je šumu i sad je prestala pljuštati i nastavila ravnomjerno natapati zemlju koja je već ugasila žeđ. U kolibi su muhe prestale ujedati i našle svoj mir na zidu u blizini ognjišta. Jedna se nije mogla odlučiti za mjesto počinka i zujanjem je kvarila tišinu. Oganj je spavao svijen u klupko, a Krum je razmišljao koliko puta još mora obići stupicu da bi mu se posrećio neki ulov. Kao da ni u čemu nije dobar. Nije dobar lovac, nije dobar trgovac, nije ratnik, nije zanatlija, nema ni poroda…

– Rodiću ti sina!

– Sina? Meni?

Pitanja su bila glupa, ali dala su vremena mislima da oslikaju Uliju sa zavežljajem u rukama. Ruka mu je počela čupkati desnu obrvu.

– Kad? Jel sin ili?

– Sin je. Tirina majka je rekla da je sin, a Pruna je potvrdila. Pruna je rekla da ću rodit kad snijeg zabijeli.

– Dobro je, već sam mislio da ne valjaš za rađanje.

– Tira kaže da je pomoglo što sam se okupala u toploj vodi, tamo di bacaju kipiće.

– Jesi ti šta bacila?

– Nisam, samo sam se okupala i izrekla brojalicu koju me Tira naučila.

– Brojalicu? Ima li neka brojalica koja tjera nevolje? Da ja izbrojim i okupam se.

– Ima za muške da ti poveća kuronju, al tebi to ne treba.

Sad mu se nježno smiješkala. Uzvratio je lagano podigavši neobrijane dlake ispod nosa.

– Di ćeš većega. Pa da mi tunike budu kratke. Ipak sam ja od roda Prcinih… he, he… eh… sretan sam za sina.