Ilirik | Mladen Blažević

KOBI

Barbinovim mislima je trebalo nekoliko dana predaha. Učinilo mu se da bi najbolje bilo da odjaše u mjesto gdje je rođen i gdje je živio veći dio njegovog roda. Nije tamo bio već nekoliko zima, kao što nije ni jahao preko Gvozdene gore. Planina mu se činila veća nego nekad, kad ju je često prolazio. I duboka šuma kraj puta sad je šibala granama po licu, a divljač se prestala bojati strijele. Vidio je većinu svojih Koba na nedavnoj svetkovini, ali osim zagrljaja i nekolicine pitanja o zdravlju, nije ni s kim uspio razgovarati. Još pradjedovi Koba su stekli svome rodu veliki ugled, što nadmetanjem s Japodima i Mezejima, što u borbama s Rimom. Posljednji od velikih Koba bio je i njegov otac, koji je vodio Kolapijane protiv Oktavijana naposljetku pokleknuvši kod Metuluma. Na račun njega je Barbin, oženivši se s Prunom stekao čast vođe plemena. No, već u vrijeme njegovog oca, većina Kolapijana postali su rimski priguzi, koji su hrlili u Segestiku i tamo se prodavali za jeftin novac i snove da će kroz rimsku vojnu službu zaslužiti rimsku vilu i robinje koje ih služe. Oni sposobniji, koji su i prije trgovali, sada su trgovali s većim središtima na sjeveru i zapadu. Do Emone, Akvileje i Pole, jeftino nabavljajući robu od svoje rodbine. Rodovi smješteni na udaljenijm mjestima od Segestike nastavili su živjeti kao nekad i održavali kolapijansko ime, običaje i način upravljanja zemljom. Rimska vlast u Segestiki, zaštićena vojnim garnizonom, nije mnogo marila za ova rubna područja. Zvali su to Krajina. Miran prostor koji ih dijeli od donedavno ratobornih Japoda i Mezeja. Barbin je sanjao vremena kad su njegovi djedovi bili plemenske starješine, ili bolje, kad je biti plemenski starješina značilo da u slučaju rata predvodiš pleme koje sačinjava veliki broj ljudi i zahvaća veliki prostor. Činilo mu se da bi lakše bilo donijeti odluku. Ovako, s vojskom koju je bio u stanju sakupiti, kakvu vodi svaki degradirani rimski tribun, činilo mu se da u predstojećem ratu on može doprinjeti nečijoj strani kao ovčiji brabonjak zelenilu trave u dolini.

– Ooo… oho… vidi ko nam je došao! Maro, Ćorda, Vukane! Vidi ko je došao!

– Lasice! Nisi više djevojčurak. Već si cura. Nisam te vidio na svetkovini.

– Groznica. Skoro me uzela. Al sad sam dobro.

– Ooo, vidi ti našeg starješine! Šta će bit da si došao vidjet svoj rod?

– Došao sam vas obić. Vas sam vidio skoro, al da vidim bake i Lasicu… i djeda… stari djed je još živ?

– Živ je mrcina. Jedva ide na noge, al jezik mu još trči oko kuće.

Provevši dva dana sa svojim rodom Barbin je složio misli kao drva za ogrijev kraj ognjišta. Trebalo mu je da dva dana ne razglaba s Prunom, Trojanom i samim sobom o tom gdje će tko, kada i zašto. Napričao se s rodbinom o njihovim nevoljama i veseljima i iako se sve te sitne odluke s čijim posljedicama su se njegovi Kobi svakodnevno nosili nisu mogle usporediti s njegovim, odjednom mu se nisu činile manje važnim. Uostalom, zahvaljujući sitnim zajedničkim odlukama rod preživi zimu, ali isto tako kraj ognjišta podijeli odgovornost.