Ilirik | Mladen Blažević

KOMADI SREBRA KO KONJSKA GOVNA

Krum je pratio tračak dima jašući kroz uske prolaze između urušenih kuća. Dimile su dvije. Jedna do druge. Ispred prve je sjedio starac s trskom ispletenim pokrivalom za glavu, a iz druge je izašla Jela. Vidjevši Kruma skoro je ispustila zdjelu prljave vruće vode koju je iznijela da izlije. Svrakine oči zamijenila je očima djevojčice. I Krum se nasmijao. Bio je sretan što ju vidi nakon svega što se dogodilo. I zima provedena s bakom neke mu je misli spremila u torbu, a neke izvukla na sunce, da se ugriju. Sišao je s konja i uhvatio za dio uha koji mu je nedostajao. Jela je naglim pokretom izlila vodu i unijela vrč u kuću te se brzo vratila uhvativši si podlaktice.

– Jel zbog ovog ti nikom ne daš da te pipne? Je li?

Starac je bradom pokazao prema Krumu, koji se još uvijek smješkao.

– Sigurno si gladan. Pripravila sam varivo. Ovdje u dolini ima rusomače i lobode.

Uskoro su stigli i ostala trojica. Dane je bio veseo, Aniju Bibulu je čini se bilo svejedno, a Garo kao da se nije mogao odlučiti.

– E tebi se više nisam nadao. Di si ti bio? Cijelu zimu. Jesi bio u Rubnju? Čuli smo da tamo više nema nikog. Svi otišli u šumu.

– Šta ste čuli?

– Barbin digo ljude. Poveo žene i djecu i starce. Skrivaju se okolo po brdima.

– A Ulija? Jel se rodio sin?

– A moro je. Neće ga valjda nosit dve zime.

– Di su sad?

– Ne znam. S njima valjda. Ako je Barbin nije poslo tvom bratu. E… a vidi što smo mi našli? Tu je rudnik srebra. Komadi ko konjska govna. Stari, ti si nam reko da nema srebra.

Krum je gledao u srebrno kamenje koje je Garo vadio iz torbe, ali misli su mu se penjale po brdima u okolici Rubnja. Starac se pridigao da pogleda kamenje.

– Nije vam to srebro momci. To sjaji, al promijeni boju čim ga ubaciš u vatru. Dobro si reko, ovoga ima ko konjskih govana.

Dok su jeli Krum je razočaranim rudarima ispričao što mu se dogodilo i Garo je, da prošeta poslije obroka, s Danom otišao vidjeti bradonju kojeg je Krum ubio štapom. Kad su se vraćali Dane je već izdaleka vikao.

– Nema tamo mrtvog čovjeka. Nema mrtvog čovjeka. Nismo našli mrtvog čovjeka.

– Pa dolje na putu… jeste išli dolje po putu?

– Spustili smo se do rijeke. Nema tamo nikog. Vidili smo di si ga jekno, tamo je štap, ima krvi. Al nema lešine.

– Pa nisu je ptice odnijele.

– Takve ptice nema. Biće da je lešina sama odšetala.