Ilirik | Mladen Blažević

KRAJ MLINA

Vidjelo se da je drveni dio koji je magarečom vučom okretao veliki mlinski kamen nekad vidio bolje dane. Nekad je od tog mlina sigurno živjela velika porodica, ili nekoliko njih. Vjerojatno čitav rod. Ali to je vrijeme otišlo nekamo. Vjerojatno s vrućicom prema jugu. Ili s rimskim legijama koje su odvele zdrave muškarce da zaustave leđima teške markomanske sjekire. Cijeli je kraj bio pust. Nije bilo ni magarca, ni žita. Samo djelomice istrunulo drvo i mlinski kamen ispran od kiše. Nekadašnja polja ječma već su dugo nekošene livade koje izjeda šuma, a u nekolicini porodica koje žive u blizini jedva se može sakupiti desetak odraslih muškaraca koji hodaju uspravno i nisu sasvim potrošili zube. Na mušku se djecu zato pazi više nego na stoku, a ženskadija ore, vuče drva i lijepi kuće i pojate, a ponekad kolje i ovce. Dočekao ih je starac. Na glavi je nosio crvenu okruglu kapu s crno izvezenim rubom i konjskim repom zašivenim na stražnjoj strani. Krum se napio vode i rastovario konja.

– Dane rastovari konja! Odmorit ćemo se ovde. Huh… možda i prenoćimo. Ako može, jel može domaćine? Da prespavamo u onoj pojati? Tražimo krov da nas ne budi rosa.

– Šta ga pitaš? Još da ne možemo. Sinoć mi se smrzo prdac.

Garo je, ne pitajući ga, to već učinio, a Dane je gledao prema kolibi češkajući se među nogama. Na vratima kolibe pojavio se još jedan starac s kapom. Ovaj je još teže hodao.

Garo je procijenio da starci u kolibi skrivaju samo malu djecu i žene. Da bi naglasio što mu trči kroz glavu kraj sebe je značajno odložio svoj veliki nož.

– Prenoćite, imate li hrane? Kod nas se krčka ječmenica ako nemate nešto bolje.

Starac koji im se obratio izgledao je umorno i potrošeno ali gledao je Kruma pravo u oči praveći se da Garu i njegov nož uopće ne primjećuje.

– Neka je nešto, samo da je toplo i da curi niz grlo. Dosta mi je žvakanja suhe usoljene bravetine.

Dane je brzo rastovario konja i ponovno zavirivao u kolibu sasvim se približivši vratima. Nije više češkao međunožje, ali domaćina je zbunjivalo njegovo ponašanje.

– Šta ovaj tvoj mali gleda? Imamo ženske u kući, al… kod nas se žene ne nude za dobrodošlicu. Vi ste Liburni jel? Ajde mali bježi gledaj svoja posla!

– Ali mene zanima ko je unutra.

– Domaćine on je malo… al dobar je samo ga sve zanima. Nismo Liburni, mi smo Kolapijani.

Kasnije, dok su mrčili zaimačom po neslanoj ječmenoj kaši iz brvnare je izašla djevojčica s tek izbilim dlačicama na nogama. Starac koji je stajao iznad jedača i jadao se na nedostatak muških u kraju naglo je promijenio ton.

– A đe si ti krenula sunce ti!

– Idem po drva oče, ognjište će se ugasiti.

– Ajde, al odma nazad! Nemoj da se gubiš po šumi!

Kad se djevojčica vratila starac je primjetio kako su trojica gostiju izgubili zanimanje za kašu i gledali u mlado tijelo pod velikim naramkom drva.

– Jelo! Dođi malo ovamo kad odneseš ta drva.

Obješena staračka koža sakrila mu je osmijeh na licu.