Ilirik | Mladen Blažević

OGANJ

Izašavši ispred kolibe Krum je napravio dvadesetak koraka i zadigao tuniku kako bi se pomokrio. Ovdje se budio s lakoćom, izlaskom sunca. Bilo je to zbog ranog odlaska na spavanje, ali sviđalo mu se što se sada budio bez mamurluka i onog zadaha koji je privlačio muhe i tjerao ga da žvaće metvicu. U Akvileji je uvijek negdje kasnio. Budio se kasneći i tako bi kasneći proveo cijeli dan, zakasnivši na Ulijinu večeru. Ovdje si za sve imao vremena. Sve si stizao.

Tresući spolovilo prema dolini primijetio je tri prilike koje su se kretale prema njegovoj kući. Hodali su svečano, visoko uzdignutih glava, kao da ispraćaju nekoga u rajevinu. Ubrzo je prepoznao Garu i Prunu. Ispred njih je hodala neka nepoznata mlada djevojka, koja je ispred sebe u rukama nosila ćup s poklopcem. Krum je brzo spustio tuniku shvativši da još istiskuje posljednje kapljice. Jutarnju tupost i sporo razmišljanje nije ostavio u Akvileji zajedno s mamurlucima. Kad bi se probudio znalo mu se događati da uzme praznu čašu, obuje jednu sandalu i krene pustiti višak tekućine nakupljen tijekom noći. Tek kad bi izašao shvatio bi da mora obuti obje sandale za hodanje po dvorištu, a sama čaša, ukoliko nisi nalio vodu iz mijeha, neće utažiti žeđ. Uostalom, jedino je on u Rubnju vodu pio iz čaše. Ujutro je bio glup i nije to mogao promijeniti. Obrisao je ruke o tuniku na stražnjici i krenuo prema trojki koja se približavala.

Garo je odmah započeo s brbljanjem:

– Ja sam… donijeli smo ti Ognja čuvara ognjišta. Ja sam… reko sam Pruni da namjeravaš ostati, pa sam, pa smo… Pruna je jučer posvetila Ognja i došli smo ga uručiti. To je velika čast Krume, samo…

– To darujemo svakom tko se odluči provesti neko vrijeme u našem kraju. Oganj čuva ognjište da ne gasne.

Pruna ga je prekinula u pridavanju prevelikog značaja ovoj gesti.

– Pa ne znam što bih rekao, zahvaljujem. Hoćete… dođite sjednite. Mislim kakav je red? Ulija! Ulija! Probudi se!… Trebam li sad ja nešto reći ili napraviti?

– Možemo sjesti i donesi svakom kap medovine ako imaš. Za barč je prerano.

Pruna se nasmijala smanjivši onaj krug bijele kože oko desnog oka. Krum je umjesto nadmene pompoznosti trgovca iz grada pokazivao smetenost dječaka pri prvom obrednom susretu sa svećenicama. Raščupano Ulijino lice provirilo je razmaknuvši kravlju kožu na ulazu u kolibu. No, njoj nije kao Krumu trebalo puno vremena da razbistri misli i riječi stavi u pravilan slijed. Ubrzo je nosila vrč medovine i malenu, fino izrađenu svijetloplavu staklenu čašu. Pruna se pitala kada je prije uspjela popraviti kosu. Mlada je djevojka još uvijek držala ćup ispred sebe i Krum nije znao da li da ga uzme i ponudi djevojku da sjedne ili treba prije još nešto učiniti. Pruna je shvatila njegovu nedoumicu.

– Uzmi ćup i odloži ga kraj ognjišta, ali ne pre blizu, da nije previše toplo. Otvorit ćeš ga navečer kad smrkne. Oganj će sam sebi naći mjesto.

– A, što je unut… dobro, otvorit ću navečer.

Krumu su misli još bile spore.

– I koliko namjeravaš ostati?

Pruna je nastavila kad se Krum vratio iz kolibe.

– Ja ovdje mislim živjeti, ako me hoćete, ali odlazio bi… morao bi nekad u Sisciju i Akvileju zbog trgovine.

Ujutro je lagao neuvjerljivo.

– Zato smo ti donijeli ognja. Ali budimo iskreni, ti si gradski čovjek. Ova tvoja… Ulija se zoveš?

Jedva se okrenula prema Uliji i vratila pogled na Kruma.

– Ona bi se brzo navikla, kažu da je uživala u ribolovu, ali ti… vidim ja, tebi nedostaje gradski život. Tržnica, užurbanost, skupe toge.

– Meni je tamo nedostajao miran san i… baš taj mir koji sam ovdje našao.

Iznenadile su ga vlastite riječi i iako si nije mogao vjerovati, osjećao je da ovo nije laž. Osjetila je to i Pruna, raširivši malo onu svoju bijelu pjegu oko oka.

Tu večer otvorio je ćup kraj ognjišta i ustuknuo. Iz njega je polako isplazila zmija.

Nasmijao se.

Pa da, sad mi je jasno zašto je otac onako vikao na nas kad bi Kavran i ja ubili zmiju.

Ulija je vrisnula ulazeći u kolibu.

– Ne boj se, to je oganj. Bezopasan je za sve, osim miševe i žabe. Osim toga, tjera zmije otrovnice. Morat ćemo se naviknuti na njega, a… i on na nas… gdje si krenuo momče, ne pod slamaricu!

Tu noć Ulija nije spavala. Slušala je lagano šuštanje po kolibi. Pred jutro, nakon što je nakratko zaspala, trgnula se uz vrisak odbacujući Krumovu ruku koja je u snu završila na njenim ramenima.