Ilirik | Mladen Blažević

OKUS BRABONJAKA

Mislili smo Vilanu dati u Smrčkoviće, ali sad, trebamo razmislit o svemu. Nek se prije malo poslože stvari u košaru. Čula sam da su trojica iz roda Smrčkovića otišli s Bastijom. Možda to nije razlog da odustanemo, možda upravo suprotno, ali treba sačekati.

– Ne mogu sad još o tome. Pusti sad Vilanu! Kad ovo prođe… ako preživimo.

Barbin je odmarao ispred kuće nakon što je uz pomoć Prcinih cijeli dan izvlačio drva. Dogovorio se sa starim Trojanom da će otići do toplog izvora izliječiti bol u mišićima, ali nakon jela, kad mu se osušio znoj na leđima, nije mu se dalo iskoračati tih tri stadija. Od kad je ustanak krenuo Barbin se sve više slagao s Trojanom. O mnogo čemu su imali isto ili slično mišljenje. Nekad je Barbinu na vijećima upravo Trojan uvijek zauzimao suprotan stav. Sad mu se činilo da je to radio samo da bi se na vijeću raspravljali i svađali. Posebice zato što se na donedavnim vijećima raspravljalo o stvarima koje su teško mogle uzburkati seosku dokolicu. Nekoliko mlađih predstavnika rodova na čelu s Umirom tražilo je od Barbina da sazove vijeće, a Barbin je to odlagao koliko je mogao. Znao je da nema izbora. Vremena je bilo sve manje, a nepovoljnih okolnosti u okolici sve više. Dio muškaraca već je odjahao s Bastijom, a u Rubanj su doprle vijesti o brojnoj Batonovoj vojsci koja nezadrživo prodire prema Saloni. Rimljani su, s druge strane, uredili topli izvor i započeli s gradnjom nekoliko vila u dolini. Neki su se stoga s pravom pitali nije li slijedeći korak gradnja vojne utvrde. Prco je bio jedan od najnezadovoljnijih kad je u pitanju bilo uređenje toplog izvora. Popločavanje mekane trave hladnim i skliskim kamenom, rušenje stijene kojoj si mogao okrenuti leđa, sječa šume koja je cijelo prijepodne u vodu bacala hlad. Dvije prastare vrbe nije mogao prežaliti i još onaj crveni krov. Posječeš sjenu koja je rasla stotinama godina da bi sagradio novu u jednome danu. Svaka od tih radnji zasebno produbljivala mu je bore, a sve zajedno tjerale su ga da škripi zubima. Posebice što sasvim sigurno rimska vojska nije popločala izvor da lokalnim Kolapijanima trava ne bi škakljala noge. Znao je stari Prco da to Rimljani rade za sebe. To što je izvor još prazan i dostupan vjerojatno mogu zahvaliti udaljenosti i lošem putu do Segestike.

Barbin se dok su vukli drva povjerio Trojanu.

– Moram sazvat vijeće. Gone me Umir i njegovi.

– Pa sazovi ga.

– Preglasat će nas. Umir i njegovi bukači… Zajašili bi s Batonom, al se ne bi odrekli prava u vijeću. Umir bi zasjeo di ja sjedim pa onda otišao Batonu. Ovako sad da ode bio bi Bastijin isprdak. Mali udio u plijenu.

– Pa to ti govorim, preglasat će nas sigurno. Nemaš izbora. Sazovi vijeće i nemoj… ne dozvoli ni da se počne pričat. Proglasi rat i sebe zapovjednikom, imaš na to pravo. I većina će stat uz tebe, a Umir će pojest govno. Ionako je naviko.

– Isti si ko Pruna. To je ona rekla. Al šta ću kad proglasim rat? Onda je gotovo.

– Šta je gotovo? Nije ni počelo. Da zadovoljiš bukače sazvat ćeš zivku. A onda dok se pripremimo, ostružemo rđu s oružja, poberemo ljetinu, eto ga snijeg. Neće se nikom ići u zimu. Do proljeća se svašta dogodi. Možda jedna strana prevagne.

– Kako ti to tako lako izustiš. Ja o ovome smišljam i razmišljam danima i strah me i sram reći samom sebi, a ti ga streseš ko Pruna. Ako… il kad to napravim, djed će se iz rajevine vratit da me pljusne pesnicom u gubicu.

– Barbine. moj je otac ratovao s tvojim djedom, češali su se ramenima. Zadnje kod Metuluma ranili su Oktavijana da je skoro skiknuo. I ja sam bio tamo skoro golobrad. Kod Metuluma su naši zajedno zagrljeni pojeli Oktavijanovo ranjeno govno. I ja sam gricnuo i navikao se na okus. Bio sam mlad al se sjećam. Tome mogu zahvaliti što od onda nisam ratovao. Barbine moj ti još nisi ni pomirisao brabonjke.