Ilirik | Mladen Blažević

PERUNIKA I MED

Krum više nije prilazio Jeli, a ona ga više nije ni gledala. Dane već odavno nije pokušavao privući Jelinu pažnju, ali ju je i dalje potajno gledao. A Garo bi koristio priliku pri svakom odmoru da nekamo odluta. Iako bi izbjegavao zajedničke poslove uz put, čim bi negdje stali rekao bi da ide donijeti drva za vatru i nestao. Ili ne bi rekao ništa. Često bi se vratio samo s jednom granom, ali drva bi ionako navukli Jela i Dane. Tako je bilo i kad su se zaustavili na proplanku gdje je šuma postajala rijeđom i dalje se pretvarala u livadu.

– Bješte, bješte!

Garo je istrčao iz šume i popeo se na konja brzinom koju ne bi očekivao za nekog njegova izgleda. Čim se popeo potjerao je konja. Kad su Kruma i Danu ubole pčele shvatili su zbog čega Garo bježi i sami uzjahavši i pojurivši naprijed dozivajući Jelu koja je, kad su stali, s Garom otišla tražiti vodu. Kad su se trojica jahača uvjerili da ih pčele više ne prate oprezno su se krenuli vraćati i dalje dozivajući Jelu.

– Što ste pobjegli?

Čekala ih je na mjestu od kud su krenuli. Činilo se da bi joj bilo svejedno i da se nisu vratili po nju. Krum joj je ponudio da se popne na konja, ali ona je odbila.

– Hodaću.

– Čekaj malo nisu me valjda za ništa izbole.

Garo se još trljao na mjestima uboda i zakoračio kraj puta na mjestu gdje je izletio iz šume. Gledao je u pod tražeći nešto.

– A evo ga… da se malo osladimo.

Podigao je u zrak štap na kojem je pri kraju bila vezana staklena čaša.

– Posudio sam čašu. Nadam se da se ne ljutiš? Evo ti.

Garo je zagrabio med s tri prsta i pružio ga Krumu. Krum se nije ljutio ali se pitao kad je ovaj uzeo čašu zamotanu u torbi.

Danas nije, nije imao kad. Uzeo je on to ko zna kad prije… i ko zna što mi još nedostaje.

Odlučio je pred spavanje prebrojiti čaše i kopče u torbi i bolje pripaziti na Garu. Dok su trojica jahača mljackali i brisali usta ljapljivim prstima Jela je svoj komad meda s komadićem saća zamotala u maramu.

* * *

Jela je Krumu, dok ga je njegovala nakon udarca sjekirom po glavi, nekoliko puta skuhala napitak od perunike. Perunika je služila da umanji glavobolju i da lakše zaspi. Usitnjena perunika je osim nešto odjeće i amuleta jedino što je ponijela sa sobom iz svoje kuće. Uz to, kad bi na nju naišla u blizini naselja, stala bi i nabrala je bez straha da će joj malena kolona odmaknuti. Sada ju nije kuhala, samo ju je onako suhu dodatno izmrvila. Izmrvljene sitne komadiće istresla je u med i promiješala valjajući među dlanovima. Zatim je od mješavine napravila kuglicu, usmjerila je prema zalazećem suncu škiljeći kao da odmjerava da li je mješavina zadovoljavajuća. Prošaptala je nešto sebi u bradu da je ne čuju ostali i stavila je u usta. Zatim je kamemom o kamen istukla rosopasno dok pomiješan s pljuvačkom nije pustio jarku narančastu boju. Umješala je u njega malo gareži. Razmotala zamotuljak od bijele tkanine i uzela među tri prsta šojkino pero koje je pronašla putem. Pažljivo ga je izoštrila stružući u kamen. Kad je jagodicom kažiprsta provjerila njegovu oštrinu umočila ga je u boju i naizmjence umačući sitnim ubodima jedan uz drugoga, napravila znak na listu desne potkoljenice. Bio je to niz krugova koji se sužavaju prema središtu. U samom središtu bile su dva mala kružića.

Tu noć Garo je zbog pčelinjih uboda imao groznicu, ali imala ju je i Jela tresući se kraj vatre.

– Što je njoj? Nju nisu izbole pčele. Smrzla se? Ajd zamotaj se u krzno!

Krum nije volio što ga Jela više ni ne gleda. Kad se Jela podigla i povratila otrčavši nekoliko koraka od vatre, Dane joj je prišao i zabrinuto gledao u tekućinu koju je povratila.

– Jelo, jesi dobro? Povratila si žuto, žuto si povratila… jesi dobro?

Jela mu nije mogla odgovoriti već je bezuspješno pokušavala povratiti ostatak.

– Ajde pusti je Dane! Makni se od bolesti!

Krum ga je povukao i donio joj maramu umočenu u vodu. Kad je vidio da klečeći ne diže glavu zamotao joj je čelo u vlažnu maramu i pokrio joj leđa ovčijim krznom.