Ilirik | Mladen Blažević

RUBANJ

Krenuvši iz Segestike za Rubanj Tarnije je bio iznenađen brojem ljudi koje je putem susreo. Nekad ovoliko ljudi tim putem ne bi prošlo dok se mjesec ne napuni i ponovno isprazni. Bilo je tu trgovaca, građana Segestike, legionara, konjanika, zapovjednika… Pitao se idu li u Rubanj, ili im je krajnje odredište negdje dalje na zapadu prema Liburniji i Histriji. Putevi prema moru su već odavno bili sigurni od napada pobunjenika. U Rubnju je shvatio da ih dobar dio nastavlja, ali više od polovice ostaje zahvaljujući velikom novootvorenom kupalištu, popularnoj termi, novosagrađenim rimskim vilama i malenoj, ali vrlo živoj tržnici. Čuo je da svoje rodno mjesto više neće prepoznati. Pričao je u Segestiki s nekolicinom krajinskih Kolapijana. Tražio je poznata lica među ljudima oko sebe, ali nije prepoznao nikog. Naposljetku je sreo jednog kojeg je poznavao s tržnice u Segestiki. Iako porijeklom iz Rubnja, već su se dvije generacije rodile u Segestiki i u potpunosti izgubile veze sa svojim rodom.

– Hej! Zdravlja!

– I tebi!

Trgovac ga se izgleda nije mogao sjetiti.

– Jel ima ovdje neko od ljudi iz Rubnja? Jel znaš nekog, mislim da si vidio?

– Ne znam ti ja. Znam da su Rubanjci odavno izbjegli. Skrivaju se po brdima.

Tarnije je obišao one kuće koje su još prkosile vremenu u skrivenom dijelu doline. Čekale su zimu da popusti krov. Ničega u nnjima izuzev puhovog izmeta. Razmišljao je gdje bi se mogli skrivati. Onda se sjetio razgovora s Kavranom i kožne vrečice koja mu je zvonila pod pazuhom.

Pa Barbin je rodom Kob. Brkovi su mu narasli na obroncima Gvozdene gore.

Odlučio je na tržnici uzeti nešto namirnica i polako nezamjetno krenuti u tom smjeru unaprijed se bojeći sebe i što će učiniti ako ih pronađe.