Ilirik | Mladen Blažević

SIROTINJA NE ZNA ZA BOLJE

Krum se probudio u polumraku i jedino što je vidio bio je odraz svijetla na stropu ispletenom od šiblja. Bol je na lijevoj strani glave bila nesnosna.

– Hu… aa… jebemu stad… aaa…

– Jesi se probudio? Vidio sam ja da ti dišeš.

Garo je prišao s lojanicom u ruci bliješteći mu u oči.

– Hu… ti si Garo makni to svijetlo! Uuu… kako boli. Uu… lijeva strana cijela i uho. To me onaj zvekno sjekirom? Ko me zamotao?

Krum je pipao lijevu stranu glave ali svaki dodir je povećavao bol.

– Jela te zamotala. Ma Jela te… ko lasica. Mala te spasila, a Vidasa mi i Dane. Oboje.

Čuvši razgovor u pojatu su ušli Jela i Dane. Oboje s osmjesima.

– Slušaj nisi se zajebo što si kupio ovu malu.

Garo se okrenuo prema Jeli ne krijući ljubomoru.

– Kad je onaj krenuo prema tebi drugi je krenuo prema meni. Isto sjekirom. Al ja sam ga… eh… još sam ja hitar. Malo mi je ogulio kožu na ramenu, al sam ja njega odma s nožem u trbuh. Samo je procvilio. Dok sam ja njega Jela i Dane su već jašili na ovom što je tebe… Dane kaže da je čim te srušio već imao Jelu na leđima. Zabila mu prste u oči.

– Je, tako je bilo. Zabila mu prste u oči. Onda sam ja…

– Onda je Dane pritrčo pa su ga srušili. To sam već vidio. Onda sam mu ja došo s nožem. Poslje sam im glave zatuko kamenusnicom za svaki slučaj.

– U jebemu stado.

– Neka sirotinja. To je bilo gladno. Mršavi obojica. Onaj tvoj…

– Tvoj je bio mršaviji nego ovaj što ga je Jela…

Dane je uvijek težio za istinom.

– Šuti ti mali! Kad stariji govori.

– I di ste ih ostavili, di smo mi sad?

– Pustili ih na putu. Šta bi im ja? Da im radim gomilu? Maknuće ih žene da im ne smrde na putu. Tu smo, prvo selo poslje šume. Dobree neke ženice. Dale nam pojatu da prenoćimo i kašu. Kažu oslobodili ih nesreće. Imaš još kraj vatre kaše. Ajde sad! Mala ti ga premotaj! A ti Dane donesi vam drva!

– A di ćeš ti?

– Jedna je ženica tamo preko huh… Idem da ne pričam… he, he, he.

Garo se smješkao onim mišjim zubima.

– Ajde!

– E, Krume, da se ne iznenadiš… ostao si bez uha. Bez pola uha. Visjelo je, kako te mlatno sjekirom. Valjda si ublažio rukom pa ti je ogulio kožu i dlake na glavi i rasjeko uho na pola. Visilo na koži pa sam ga odrezo. Tu polovicu. A Jela ti je sve zamotala i zaustavila krv. Dobra ti je ta mala.

Dok je Jela pažljivo odmotavala maramu zamotanu oko njegove glave Krum je gledao u njeno lice. Do sad nije primjetio da ima madež ispod desnog oka i da na vratu ima znak istočkan pod kožom smolom masnjače. Nije znao što znači, vjerojatno je predstavljao sunce ili mjesec. Ovako iz blizine Jela nije podsjećala na dječaka. Nagnuo se s naporom i poljubio je u vrat. Ona je nanovo zamotala maramu i legla kraj njega na leđa. Brzo se popeo na nju zaboravivši bol. Uskoro joj se na licu miješala njezina bol i želja da ugodi Krumu.

Sad su kroz ulaz između goveđe kože i kolca na koji je bila obješena, iz pojate izlazili zvukovi stenjanja i uzdaha, a unutra je, s istrešenog naramka drva ispred pojate, ulazio Danin dječački plač.